Ekshumacija žrtava Domovinskog rata pokazala je visoku uspješnost
hrvatskih stručnjaka pri identifikaciji tijela (85 posto), ali i
otvorila brojna pitanja vezana uz brzinu raspadanja ljudskog tijela.
Prema tafonomiji, znanstvenoj disciplini koja se bavi proučavanjem
organskih ostataka tijela, na brzinu raspadanja tijela utječu
čimbenici: temperatura zraka, insekti, način i dubina ukopa, vrsta
odjeće, kemijski sastav tla.
Premda je teško utvrditi koliko je vremena potrebno da se meka tkiva
ljudskog tijela raspadnu, sve se češće ističe da se ljudsko tijelo
raspada gotovo dvostruko sporije. Na "konzerviranje" leševa utječe stil
života uz način prehrane. Pojednostavnjeno rečeno, hranom unosimo
kemijske tvari, posebno konzervanse i aditive za koje, ako se iz bilo
kojeg razloga razgradnja i izlučivanje odvijaju sporije u odnosu na
unos, postoji teorijska mogućnost da se tijekom duljeg perioda
kumuliraju spojevi u organizmu, tvrdi Olja Martinić, dijetetičar i
nutricionist.
Konzervansi i aditivi imaju zadaću održati i zaštititi proizvod
od djelovanja mikroorganizama; tehnološkim se procesima dakle hrana
štiti od kvarenja. U aditive idu i dim, kvasci, začini, sol i 2500
drugih supstancija, ali upotreba svih je regulirana pravilnicima. Nekad
se hranom unosila velika količina plijesni, spora, kvasaca i truležnih
bakterija tvrdi O. Martinić te napominje kako su posljedice toga
bile možda ubrzano starenje i "trošenje" organizma.
Ljudski vijek
U posljednjih 120 godina i ljudski se vijek gotovo udvostručio, bez
obzira na sve ulazne parametre za koje tvrdimo da štete ljudskom
zdravlju. Olja Martinić ističe da je idealno pronaći tehnološki proces
konzerviranja hrane koji će najmanje promijeniti osnovnu namirnicu te
neće imati loše posljedice za ljude. Sigurno je da struktura prehrane
utječe na naš organizam, ali sve češće interveniramo ciljanim unosom
minerala, vitamina i masnih kiselina. Tako sve više govorimo o
nutrigenetici, a posljedice će vidjeti budući naraštaji. Oduvijek su se
ljudi, žaleći za mladošću, željeli pomladiti, a danas govorimo o
antiagingu, zaključuje O. Martinić.
Stari Egipćani razvili su postupak mumificiranja kako bi tijelo
konzervirali, ali je njihov cilj bio oslobađanje onih elemenata duše
koji će preživjeti smrt tijela. Tamošnji su balzameri mnogo stoljeća
poslije zaustavljali proces raspadanja i truljenja antiseptičkim
ekstraktima biljaka i aromatičnim esencijama.
Što se s našim tijelom događa zbog načina prehrane, posebno ako jedemo
meso, pitaju se vegetarijanci. Krv u mesu ubrzava raspadanje i
razmnožavanje mikroba pa se mesna industrija, kako bi to
spriječila, koristi i jednom od najopasnijih kemikalija hormon
rasta, DES. Osim njega, koristi se i arsenik, stimulans rasta, natrijev
nitrat koji salamama daje neprirodno crvenu boju, umjesto sivo-smeđe,
prirodne boje mesa. Životinjama se daju i velike količine antibiotika
koje konzumiranjem mesa ulaze u čovjeka.
Morbidno proučavanje
Ljudsko tijelo oduvijek je zanimalo i umjetnike, ma koliko se to
činilo morbidnim. Televizijski kanal Channel 4 prije dvije godine
izazvao je brojne kontroverze u želji da snimi proces razgradnje
ljudskoga tijela. Tražili su leševe kako bi na njima mogli prikazati
taj proces. Znanstvena zajednica priznala je da su prilično
neinformirani o onome što se događa u tijelu kad netko umre, a
očekivalo se da će spoznaje najviše pomoći forenzičarima da otkriju
točno vrijeme smrti i počinitelja zločina.
Svjetski mediji utvrdili su da je taj projekt nastavak kontroverzne
serije Anatomy for Beginners u kojoj je njemački doktor Gunther von
Hagens detaljno analizirao dijelove ljudskog tijela u jednom kazalištu
u Njemačkoj.
Dr. Mario Šlaus, koji radi u Odsjeku za arheologiju pri Hrvatskoj
akademiji znanosti i umjetnosti te Zavodu za sudsku medicinu i
kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu, tvrdi kako, kad je
riječ o "konzerviranju" ljudskog tijela, možemo govoriti isključivo o
dojmu i percepciji, jer sustavnog znanstvenog istraživanja o toj temi
zasad nema. Kao bioarheolog, stručnjak koji se bavi analizom ljudskih
ostataka, o čemu je nedavno objavio knjigu proučavajući na stotine
starohrvatskih kostura, danas može utvrditi, po učestalosti karijesa,
kako su se hranili muškarci, a kako žene.
Muškarci su jeli rjeđe, i to pretežno proteine, dakle meso, i imali su
manje problema sa zubima nego njihove žene koje su uzimale više
ugljikohidrata, što upućuje na to da su se češće hranile žitaricama. U
specifičnosti starohrvatske populacije, kaže dr. Šlaus, ide i spolna
podjela poslova, koja se može rekonstruirati na temelju različitih
patoloških promjena na zubima i zglobnim ploštinama.
Kvaliteta života
Tako su muškarci, zbog težih poslova, bolovali od osteoartritisa i
Schmorlovih defekata, a žene, zbog korištenja zubi kao "treće ruke", od
alveolarnih bolesti. Zbog blage klime i blizine mora, koje je siguran
izvor hrane tijekom cijele godine, naši preci nisu bolovali od
anemije, koja je inače uzrokovana nedostatkom željeza i
izgladnjivanjem. Isti čimbenici, tvrdi dr. Šlaus, utjecali su na to da
nema rahitisa.
Kultu tjelesne ljepote, koja je postala imperativ tijekom 20. stoljeća,
pridaje se posebna pozornost u vremenu u kojemu se životni vijek
produljio upravo zahvaljujući razvoju tehnologije i znanosti, primjenom
različitih cjepiva, antibiotika i drugih lijekova, promjenom životnog
okoliša i sanitarnih uvjeta.
Kozmetička industrija danas, više nego medicina, traga za metodama
sprečavanja procesa starenja. "Antiaging" posljedica je toga traganja,
a obuhvaća brojne postupke kojima je cilj zaustaviti starenje. To
tržište najbrže bilježi rast.
Bioarheologija vjerojatno će na truplu suvremenog čovjeka budućim
generacijama dati odgovore na pitanja o tome u kakvim smo uvjetima mi
živjeli.
Nemjerljivo bolje živimo nego preci
Osnovni razlog zašto danas živimo nemjerljivo bolje od naših predaka vrlo je jednostavan, tvrdi dr. Marijo Šlaus u upravo objavljenoj knjizi "Bioarheologija demografija, zdravlje, traume i prehrana starohrvatskih populacija" koja opisuje život naših predaka, njihovu svakodnevicu te naslijeđe koje su nam ostavili. Razvoj znanosti odgovoran je za to da danas u prosjeku živimo između sedamdeset i osamdeset godina, a prosječan životni vijek naših predaka iznosio je četrdesetak godina. Premda na prvi pogled postoji jako puno sličnosti između nas i naših predaka, jer govorimo istim (ili vrlo sličnim) jezikom, većina nas je iste vjere i naseljavamo (manje-više) isti prostor, analize opisane u ovoj knjizi pokazuju da između nas i njih postoje goleme razlike u kvaliteti života. Posebno je razvoj medicine uspio smanjiti mortalitet djece s otprilike 30 posto udjela u populaciji na manje od jedan posto, a i činjenica je da kada danas doživimo traumu, imamo puno veće izglede za to da je preživimo i puno je manja vjerojatnost da ćemo zbog traume ostati doživotni invalidi.
Shakespeare je pogriješio
Shakespeare je, premda istančani poznavatelj ljudske prirode, također pogriješio kad je u pitanju brzina raspadanja mekih tkiva. Hamlet: Koliko leži čovjek u zemlji prije nego istrune? Grobar: Vjere mi, ako nije truo već prije smrti a danas vam ima mnogo gnjilih leševa koji će jedva podnijeti da ih se položi u grob trajat će vam kojih osam ili devet godina. Najmanje vrijeme, kaže dr. Šlaus, koje je potrebno da se tijelo raspadne nije, kako je rekao Shakespeareov grobar, devet godina, nije devet mjesesci, nije čak ni devet tjedana. Tkivo se raspadne za samo devet dana.
