Želim čestitati svojem bivšem igraču Georgeu Weahu što je postao predsjednik Liberije. Nije često da ti bivši igrač postane predsjednikom, jučer je objavio Arsene Wenger na svojem Twitteru. Nekoliko je afričkih medija donijelo takvu vijest koja u vrijeme pisanja ovog teksta nije potvrđena. Bilo kako bilo, nekadašnja velika svjetska nogometna zvijezda, koja je svlačionicu dijelila i s našim Zvonimirom Bobanom za igranja u Milanu, ne odustaje od visokih političkih ambicija s dobrim šansama da ih i ostvari. Odnosno donošenja dobrobiti za svoju zemlju razaranu vojnom diktaturom te kasnije i krvavim građanskim ratom, a na kraju i virusom ebole.
Cijenjen u inozemstvu
Weah je jedan od 20 kandidata s aspiracijama da naslijedi prvu ženu predsjednicu Liberije Ellen Johnson Sirleaf. Dosadašnja je predsjednica i dobitnica Nobelove nagrade za mir, no ipak su za nju vezane i kontroverze, pogotovo nakon izbora 2011. godine koji su rezultirali lošim odazivom i bojkotom njezina tada glavnog takmaca Winstona Tubmana. Bez obzira na to, Johnson Sirleafova odlazi s funkcije nakon maksimalnih 12 godina, koliko liberijski ustav dopušta jednoj osobi biti šefom države. Glavni je takmac nekada popularnom nogometašu bio dosadašnji potpredsjednik Joseph Boakai. U zastoju o konačnoj odluci o tome tko je sljedeći predsjednik države koju su prije oko 170 godina osnovali američki i karipski oslobođeni robovi nema zapravo neke političke intrige. Ima samo konfuzije – glasači su slani na kriva birališta ili su morali stajati prvo na jakom suncu pa onda na žestokoj kiši ponegdje i do tri ujutro. Moguće je i ponavljanje glasanja na više biračkih mjesta, no to je jednostavno konfuzija u kojoj zemlja živi već 30 godina. Iako je pod Johnson Sirleafovom napredak očit, daleko je od adekvatnog. George Weah se kandidirao i 2005. godine kada je izgubio od dosadašnje predsjednice u drugom krugu i to nakon što je vodio u prvom. Rezultat je nakon optužbi da su izbori namješteni prihvatio nakon pritiska drugih afričkih vođa, a 2011. bio je kandidat za potpredsjednika kandidatu Winstonu Tubmanu koji je također izgubio od Sirleafove. Jasno je da u Weahu Liberijci vide čovjeka koji ima dovoljno i unutrašnjeg i međunarodnog ugleda da bi ubrzao oporavak zemlje koja je u dva brutalna građanska rata izgubila 250.000 ljudi, nad brojnim drugima počinjeni su teški ratni zločini.
Borba sa sinom predsjednice
Nevolje za Liberiju, kojom od početka vladaju nekadašnji američki robovi kojih je, međutim, tek pet posto, počinju 1980. Tada vlast preuzima etnička skupina Krahn, odnosno Samuel Doe, dočasnik liberijske vojske, no kojeg to nije priječilo da u krvavom prevratu praktično uništi vlast dotadašnjeg predsjednika Williama R. Tolberta Jr. Ako Weah doista postane izborom 2,18 milijuna Liberijaca s glasačkim pravom, imat će težak posao uspostave međunarodne vjerodostojnosti zemlje u kojoj se govori 29 jezika a koja je i najmlađa afrička republika. No, čovjek koji je 1995. obilježio svjetski nogomet uzevši Zlatnu loptu, Onze d’Or te je ponio i titulu FIFA-ina nogometaša godine očito sam po sebi nosi dobre pretpostavke za tako nešto. Nogomet kakav je Weah igrao zajedno s Robertom Baggiom, Dejanom Savićevićem, Marcom Simeoneom i danas vrijedi za najsjajnije razdoblje trofejnoga AC Milana. Uspješno je zamijenio Marca van Bastena te uz Ronalda i Romaria označio rađanje napadača novog doba. Briljantna nogometna karijera uključivala je igranje za Monaco, PSG, Milan, Chelsea, Manchester City i Marseille. Normalno, nogomet je jedno, a politika drugo pa su oponenti pronašli kako Weah zapravo nema škole pa je morao krenuti na studij američkog sveučilišta DeVry u Miamiju. Dospio je do liberijskog kongresa postavši time prvi liberijski sportaš kojemu je to uspjelo. I to ne protiv bilo koga, pobijedio je sina predsjednice Sirleaf, i to premoćno sa 78 posto glasova unatoč slabijem odazivu. Ako se po jutru dan poznaje, nekadašnji nogometni Kralj George mogao bi postati ako ne već kraljem, a ono novim predsjednikom zemlje koja je jednom zamišljena kao uzor drugima.
