Kao zgodan kuriozitet gotovo svi mediji prenijeli su vijest kako se srijeda 21. 10. 2015. poklapa sa zamišljenim danom kad su vremenskim strojem u budućnost dospjeli junaci SF-komedije “Povratak u budućnost 2”, jednog od najvećih hitova osamdesetih. U prvom nastavku filma, snimljenom 1985., protagonisti vremenskim strojem odlaze u prošlost, točnije u 1955., dok će se u drugom zaputiti u, tada se činilo daleku, buduću 2015., u koju smo sada, neumitnim protokom vremena, stigli i mi, tadašnja djeca koja su s oduševljenjem gledala film. U prvom nastavku filma junaci odlaze jednu generaciju unatrag, vidjeti svoje roditelje kada su bili njihovih godina, a u drugom u budućnost, vidjeti u otprilike istoj dobi svoju djecu.
Oba smjera zamišljenog putovanja kroz vrijeme podjednako su intrigantna. Vidjeti izravno prošlost, kad nas još nije bilo, s današnjom sviješću o njoj i o svemu što se dogodilo kasnije, mistično je iskustvo jednako kao i zaviriti u budućnost, preskočivši sav onaj kontinuum koji će dovesti upravo do nje, a ne do realiziranja nekih drugih prošlih mogućnosti.
I, evo, došli smo do daleke budućnosti o kojoj smo maštali uz jedan od važnijih filmova djetinjstva. Simpatično je 2015. vidjeti kako se sadašnja godina nekada zamišljala kao daleka budućnost. Neka čuda, poput letećeg skateboarda, nisu se dogodila, ali jesu neka druga. Film koji je prije tri desetljeća nagađao o 2015. današnjoj djeci izgleda neobično i naivno. Čudno je sigurno bilo i pročitati 1984. Orwellovu distopiju “1984.” Iz perspektive 1949., kad je knjiga objavljena, ta 1984. činila se dalekom. O “Odiseji u svemiru 2001.” da i ne govorimo, jer ne samo da je i ta godina došla, već se, gledajući unatrag 2015., čini pradavnom prošlošću.
Kako “Povratak u budućnost” izgleda iz perspektive izbora 2015.? Zamislimo vremenski stroj koji bi se poput dizala među katovima kretao između izbornih ciklusa u Republici Hrvatskoj. Sjedneš u stroj nakon formiranja vlade 2007. ili 2009, kad je rekonstruirana, i prebaci te u vrijeme predaje kandidacijskih lista za izbore 2015.
U budućnosti vidiš da su na listama HDZ-a opet Kalmeta, Karamarko, Šuker, Mesić, Mlakar, Bošnjaković, Milinović, Jandroković, Milošević, sve stari lavovi Sanaderove i / ili postsanaderovske vlade koju je vodila Jadranka Kosor. Posjetitelj iz prošlosti zaključio bi da je ta ekipa u međuvremenu sigurno ostvarila izvrsne rezultate, kako je HDZ dobio i treće zaredom izbore 2011. i odradio još jedan uspješan mandat pa zašto mijenjati pobjednički tim. Svi živi i zdravi, ostali kompaktna ekipa pa, razumljivo, u gotovo istom sastavu idu i na izbore 2015.
Ili, zamislimo glasača SDP-a koji je ušao u vremenski stroj 2011. nakon trijumfa Kukuriku koalicije, u vrijeme kad je SDP-ov kandidat Josipović još frižak predsjednik, a dva pogonska motora nove, ambiciozne vlade su Čačić i Linić. Taj dvojac u kampanji sipa drvlje i kamenje po premijerki na odlasku Jadranki Kosor, a hvale Milanovića kao vizionara i najboljeg druga. Tada čovjek uđe u vremenski stroj koji ga prebacuje u 2015. Tu šokiran shvaća da su u međuvremenu Josipović, Linić i Čačić izletjeli iz SDP-a i HNS-a, pa sad kao ogorčeni protivnici govore sve najgore, što o Milanoviću što o Pusić, a listu im u 5. izbornoj jedinici nosi Jadranka Kosor! Pored njih, s dojučerašnjim drugovima iz SDP-a za isto se biračko tijelo bori Mirela Holy, prije četiri godine jedna od omiljenih Milanovićevih ministrica, a sada protivnica na čelu stranke ORaH.
Gosta iz prošlosti sigurno bi zapanjilo i da su u 4. izbornoj jedinici zajedno na listi Anto i Ante, Đapić i Prkačin, što je jedna od najljepših priča o pomirbi u hrvatskoj politici. Možda se tako opet spoje 2023. Čačić i Vesna Pusić, a možda 2027. i Linić i Milanović ili Sanader i Jadranka Kosor. A možda i Ivo Banac 2031. opet postane antituđmanist...
Za produbljivanje spoznaje o politici u Hrvatskoj nije neophodan vremenski stroj koji bi nas prebacio u budućnost, recimo u kampanje za izbore 2019. ili 2027. Dovoljno se u mislima prebaciti četiri, osam ili nešto više godina unatrag, prisjetiti se što je tko govorio, obećavao i činio, a onda se vratiti u sadašnjost pa povratno procijeniti tko je kakav. Zahvaljujući Wikileaksu znamo sljedeće: 2008. tadašnji ministar Jandroković u razgovoru sa Stuartom Jonesom kazao je kako je potpora lidera HDZ-a 1990. Bože Ljubića ideji trećeg entiteta glupa i neprihvatljiva, o čemu izvještava u brzojavu tadašnji američki veleposlanik Robert A. Bradtke. Nazivati potpuno legitimne stavove iskusnog političara “glupim i neprihvatljivim”, znajući tadašnju servilnost prema Washingtonu i Bruxellesu s jedne, a i bol u izvjesnom dijelu tijela za Hrvate u BiH s druge strane, nimalo ne čudi. Ali čudi što će nakon svega Jandroković i Ljubić 2015. ići na izbore u istoj ekipi, s osiguranim prolazom u Sabor, jedan u 6., a drugi u 11. izbornoj jedinici.
Ovisno na kojoj postaji zamišljenog vremenskog stroja siđemo, isti likovi mijenjaju odnose prema važnim pitanjima. Paradigmatska figura hrvatskog političkog morala Stjepan Mesić 1967. javno u Saboru osuđuje donošenje “Deklaracije o položaju i imenu hrvatskoga jezika”, a njene sastavljače proziva kao: “političke diverzante koji razaraju temelje Jugoslavije”, i poziva da ih se kazneno progoni na sudu. Četvrt stoljeća kasnije hvali se kako je razbijao Jugoslaviju i drži proustaške govore, a onda opet prelazi u “partizane”, štoviše postaje počasni predsjednik Saveza antifašista.
Mijenjaju se kroz vrijeme ljudi, ali mijenja se i opća klima, i tu se ne radi više o godinama ili o mjesecima, već čak i o tjednima. Zbog upozorenja o posljedicama migrantske krize prije nekoliko tjedana etiketiran sam kao ksenofob, nečovjek, đubre, a danas je prošlomjesečni tabu postao normalan, racionalan, gotovo službeni stav. Kako se situacija na terenu i medijska manipulacija oko nje mijenjaju, ne bi čudilo da ćemo za koji tjedan mi, prošlomjesečni “ksenofobi”, morati braniti migrante od istih onih koji su ih vabili i idealizirali, vođeni onim kako puše vjetar želja vlasnika i sponzora u boljem, ili vlastite plitke i povodljive pameti u gorem slučaju. Iste plitke pameti koja, dobrim dijelom zahvaljujući i nakaradnom izborom sustavu, kod dobrog dijela izbornog tijela neprestano oscilira između povratka u budućnost i napretka u prošlost.
Zanimljivo je primjetiti kako nas je lijeva opcija, deklarativno za naprijed, ovih cetri godine polako ali sigurno vratila u 88, 89, 91, pa 93, ali nikako u 95! Prema ponasanju, izjavama, djelovanju ispada da mi rat nismo dobili, da je Hrvatska samostalnost slovo na papiru, udbasi i njihova djecica drze sve vise vlasti u rukama. Tzv. "nevladine usruge" su narasle do neslucenih razmjera i redovito zaposljavaju stari udbaski kadar i potomke. Mi danas raspravljamo o "mi" i "oni" i to iskljucivo zbog neokomunistickog djelovanja zaogrnutog plastom antifasizma, demokracije i ravnopravnosti. Ovi izbori su uistinu borba za "povratak u buducnost", borba za barem 2015...