Ma koliko pojam vojnog udara bio suprotan demokraciji, vojni udar u Turskoj možda je najvažniji korak prema stabilizaciji stanja na Bliskom istoku, ali i sprječavanju novih terorističkih napada na području Europe.
Turska vojska već desetljećima ima ulogu čuvanja ne samo vanjskih granica države već i sekularizma, a sinoćnji vojni udar šesti je po redu kojega je turska vojska izvela od 1960. godine. Svaki put njegov je cilj bilo "vraćanje na pravi kurs".
Erdogan je pretvorio Tursku u gospodarsku silu, ali ju je i preveo iz čistog sekularizma u zemlju u kojoj religija ima ključnu ulogu. Poništen je niz zakona donesenih još u Ataturkovo doba, ali je i smislu demokracije načinjen ogroman korak nazad. Zatvoren je niz novinskih redakcija koje nisu bile po volji Erdoganu, jedinom stvarnom gospodaru Turske.
Iako je Turska nominalno saveznik zapada i članica NATO saveza, današnjeg ISIL-a ne bi bilo da nije bilo Erdogana. Turska obavještajna služba dostavljala je islamistima u Siriji oružje, preko Turske se odvija i krijumčarenje ISIL-ove nafte, Turska je islamistima držala i bokove u sukobu sa Kurdima ali i službenom sirijskom vojskom. Istanbul je čvorište kojim radikalizirani islamisti iz Europe putuju prema Siriji. Upravo je Erdogan gotovo pokrenuo novi globalni rat srušivši ruski vojni zrakoplov.
Možda je samo koincidencija kako je turska vojska izvela puč samo 24 sata nakon pokolja u Nici. A možda i nije. Nemoguće je reći jesu li turski generali sami odlučili da je vrijeme Erdoganu reći dosta, ili su to učinili dobivši signal izvana.
Jasno je kako od sinoć više ništa neće na geopolitičkoj areni biti isto. Ili će Turska, ukoliko Erdogan ostane na vlasti, otklizati u ekstremnu islamsku državu, ili će se, pod novom, vojnom vlasti, vratiti u okvire sekularne države kakvom ju je stvorio Kemal Ataturk.
Kakav povratak sekularizma, pripremite se za još više Erdoganovog širenja vehabijskog utjecaja.