Nema odmora dok traje obnova, najpoznatija je jugoslavenska parola, koja sadrži sav polet saniranja ratnih šteta nakon 1945., i najavljuje poslijeratnu izgradnju. Sada kad se približava godišnjica zagrebačkog potresa, mogla bi se ta stara krilatica parafrazirati ovako: nema odmora dok se najavljuje obnova. Ruševine starih zamaka i crkvi, zarasle u bršljan, djeluju romantično; svježe ruševine, međutim, kod promatrača izazivaju neugodu i poriv da se nešto učini s njima.
U Zagrebu se, međutim, ruševine čuvaju, tetoše, njeguju i paze. Stare cigle složene su po pločnicima, najnakrivljeniji balkoni i erkeri poduprijeti gredama i šipkama, najopasniji trotoari nadsvođeni – i sav je nered tako spreman da dočeka kraj svijeta. Nemojmo podcijeniti politički potencijal ruševina. Drevne razvaline kraljevskih dvoraca, poput Zvonimirova u Kninu, prikladne su za očitovanje domoljubnih osjećaja – ili za iskazivanje mržnje, kako je nedavno pokazao član srbijanskog izaslanstva Miloš Stojković, koji se popeo baš na kninsku tvrđavu da bi od tamo uživo sa svoga Facebook profila objavio kako je taj grad “srpski i okupiran”. Neke se ruine namjerno ne obnavljaju, kao spomen na rat: Vodotoranj u Vukovaru je izbušen kao sir, i tako se čuva, a u središtu Berlina stoje i danas ostaci velebne memorijalne crkve Kaisera Wilhelma, nazvani “Šuplji zub”, kao memento bombardiranja grada.
Originalne ratne ruševine toliko su važne za državnu propagandu da su u Jugoslaviji čak i lažirali najpoznatiju: most na Neretvi. Izvorni most, izgrađen 1888., partizani su bili srušili početkom ožujka 1943. Onaj most koji znamo iz filma zapravo je drugi most, koji su u kolovozu te iste godine postavili Nijemci, a i drukčijeg je izgleda od prvog. Taj je most srušio 1968. Veljko Bulajić kad je snimao film “Bitka na Neretvi“ i do danas stoji ondje slomljen. Ako ne služe kao podsjetnik, ratne ruševine raskrčuju se što prije, iako katkad treba više vremena. Londonska luka, koju su nacisti razorili, izgrađena je već 1950-ih; Nijemci su uništili i središte Varšave, a obnova se protegla do 1984., kada je uređen Kraljevski dvor; most Marije Valerije, koji su u Ostrogonu u Mađarskoj njemačke trupe digle u zrak pri povlačenju, postavljen je tek 2001., a Frauenkirche u Dresdenu, koji su sravnili Saveznici, renovirana je nedavne 2005. Tako dugotrajne i skupe obnove upućuju na veliku odlučnost graditelja da vrate život tamo gdje je prestao – najprije da se sve obnovi, a potom da se na tim temeljima izgradi novo.
Glavni politički kapital ruševina je da su obećanje budućnosti, i na njihovoj obnovi svaka vlast može steći podršku i ugled. Problem je u tome što su poratnu obnovu i socijalistička Jugoslavija i Republika Hrvatska još nekako i odradile, ali zapelo je na izgradnji. SFRJ je za sobom ostavila bezbrojna Potemkinova sela – tako nazvana po ruskom knezu Grigoriju Aleksandroviču Potemkinu koji je u 18. stoljeću shvatio da je lakše podići kulise s nacrtanim naseljima nego izgraditi prava, i da je lakše zemlju naseliti lutkama ovaca i ljudi nego živim stvorenjima – taman koliko treba da se zavara carica u prolazu. Republika Hrvatska otkrila je da nema snage ni za takvu gradnju: puno je lakše cicati veličanstvene socijalističke ruševine, kako pokazuje slučaj suca koji je izmuzao nevjerojatne milijune iz propale željezare u Sisku, nego izgraditi nešto svoje, makar i prividno. Jer lako je dok se obećava, kao kad se u Dugopolju, općinici s 3500 stanovnika, najavila gradnja olimpijskog bazena; deset godina poslije, kako ovih dana pišu mediji, u bazen još nije pala ni kap vode.
Originalni Potemkin bio bi mudriji: on bi uštedio i izgradio samo jedan zid sportske dvorane, i to drveni, da zavara putnike s autoceste. Potemkin 2.0, Potemkin 21. stoljeća, kalkulira još mudrije: nemojmo graditi ništa, čak ni prividno! Obećanje vrijedi samo dok se daje, a svaki njegov pokušaj ostvarenja daleko zaostaje za planiranim – to se pokazalo u NDH, ponovilo u SFRJ i konačno utvrdilo u RH. Ruševine su vrednije od onoga što bi se moglo izgraditi, jer one omogućuju beskrajna politička obećanja, i tako građane drže kao taoce, a ništa ne koštaju. Doba Potemkinovih sela zamijenilo je doba Potemkinovih ruševina.
