Prije točno tjedan dana Zoran Milanović mogao je ući u povijest i postati prvi šef oporbe kojemu je uspjelo srušiti Vladu i u manje od godinu dana vratiti SDP na vlast. Ali nedjelja, 11. rujna, nije bila njegov dan. Tog jutra Milanović je sa suprugom došao na biralište. Izgledao je optimistično, neopterećeno. Nakon što je obavio građansku dužnost, dao je izjavu novinarima, a kada je ugledao kartonske figure Josipa Broza Tita i Franje Tuđmana koje su ispred biračkog mjesta u Krajiškoj ulici postavili reporteri 24 sata, nije mogao odoljeti da se ne vrati i fotografira s onima koji su, kako je sam često znao govoriti, bili “najbolje što je Hrvatska imala u tim razdobljima povijesti”. Izgledao je dobro raspoložen, kao netko kome nije ni u peti da će za manje od dvanaest sati doživjeti potpuni poraz, pravi debakl. Jer gubitak izbora koji je prošle nedjelje zadesio SDP nije samo poraz stranke.
Crne slutnje već poslijepodne
Znalo se, a znao je to i Zoran Milanović, da bi mogući poraz na izborima bio i njegov osobni poraz. Nakon kojega bi morao reći, prvo sam sebi, a potom i svojim suradnicima pa i cijeloj javnosti: Sad je dosta. Odlazim!
Razgovarajući s više njegovih bliskih suradnika doznali smo da je cijeli taj izborni dan Milanović bio zabrinut. Prije svega zbog vrlo niske izlaznosti. Ipak, nadali su se da će ta slaba izlaznost pogoditi i glavnu konkurenciju, a ne samo SDP. No to se ipak nije dogodilo. Nakon prvih izlaznih anketa već se naslućivalo da bi se za SDP moglo dogoditi ono najgore, a u trenutku kada su počeli pristizati prvi rezultati Državnog izbornog povjerenstva i kada se vidjelo da u nekim izbornim jedinicama SDP nije uspio ponoviti ni rezultate s prošlih izbora, a kamoli dobiti mandat više, bilo je svima jasno da su ove parlamentarne izbore izgubili. Druge zaredom u manje od godinu dana.
I dok je veći dio stranačkoga vodstva u nevjerici gledao u televizijski ekran postavljen u Muzeju suvremene umjetnosti u kojem je SDP dočekao i veliku pobjedu 2011. godine, Zoran Milanović prve je znakove poraza proživljavao u svom domu s obitelji. U MSU je došao tek nešto prije konferencije za novinare Državnog izbornog povjerenstva, oko 23.45 sati. Okupljenima i javnosti obratio se nakon ponoći.
– Ovo nije bio sretan dan za Hrvatsku. Hrvatskoj treba stabilna Vlada, stojimo na raspolaganju i svatko od nas treba zatomiti svoje ambicije i taštinu. Zahvaljujem partnerima na podršci... Zadnjih osam mjeseci imali smo destruktivnu Vladu. Dali smo sve od sebe, ali očito smo mogli još bolje. Pričekajmo jutro. Od srca svima hvala. U ovom trenutku najvažnija je Hrvatska – kratko je poručio.
Glas mu je bio promukao, vidjelo se da mu je poraz jako teško pao, da mu nije nimalo lako to izgovoriti. Milanovićevu su izjavu gotovo svi protumačili kao moljakanje velike koalicije. I tako je to i zvučalo. No njegovi najbliži suradnici kažu da mu to nije bila namjera. Već te večeri nekima od njih povjerio je, kažu, da će se povući i da se ne namjerava i dalje boriti za vlast jer je rezultat pokazao da je to nemoguće.
– Nije imao nikakve dileme. Jasno je kazao da je to poraz, da rezultat nije dobar i da će snositi odgovornost – prepričava nam jedan njegov bliski suradnik što mu je Milanović kazao u nedjelju navečer.
Vidiš mu u očima da mu nije lako, da mu je jako teško, ali ne vidiš da ima gorčinu u sebi. Kao da je s nekom nježnošću sve to prihvatio
Neki iz stranke mislili su da će se povući već tada, ali ipak nije htio to učiniti te iste večeri. Plan mu je bio da odlazak objavi sutradan. Što se i dogodilo. Na konferenciji za novinare u ponedjeljak u 14 sati javno je objavio da se više ne namjerava kandidirati za šefa SDP-a i da se ne planira miješati u postupak izbora novog predsjednika. Kao i da SDP neće pokušavati sastavljati vladajuću većinu jer to nije ni realno.
Nije prošlo ni nekoliko sati, a najave kandidatura za šefa SDP-a počele su pljuštati. Prvi se oglasio Tonino Picula, a potom je uslijedio šok. Preko Facebooka je kandidaturu objavio i Milanovićev prvi suradnik, potpredsjednik stranke Ranko Ostojić. Peđa Grbin, koji također slovi za vrlo odanog Milanovićeva suradnika, odmah je požurio Ostojiću dati svoju potporu. Nije trebalo dugo čekati na kritike da je Ostojićeva kandidatura nastala u Iblerovoj kuhinji i da Milanović ipak ne namjerava stajati po strani dok mu biraju nasljednika. Prema njihovoj verziji priče, ekipa oko Milanovića trebala se dogovoriti među sobom tko bi bio najbolji kandidat kojeg bi svi kasnije podržali u unutarstranačkoj bitki. Isti izvori kažu da je te iste večeri nakon što je Ostojić najavio kandidaturu, na Iblerovu trgu došlo do svađe između Milanovića i Ostojića sa Sinišom Hajdašem Dončićem koji je također imao ozbiljne ambicije da se i sam kandidira za predsjednika stranke. Ali su ga, navodno, tada od toga odgovorili.
Šaraj malo, Zorane!
Idućih je dana, prepričavaju naši sugovornici, počela telefonijada. Milanović je nazivao gotovo sve bitnije članove koji su mu ranije uvijek davali bezrezervnu podršku i pokušavao lobirati među njima za Ranka Ostojića. Neki su komentirali i da nikada prije nisu s Milanovićem toliko dugo razgovarali i iz toga iščitali kako mu je jako stalo da upravo Ostojić bude njegov nasljednik. Međutim, uslijedio je hladan tuš jer mu je većina odbila poslušnost, a to je nešto s čime se Milanović nikada prije nije susretao. Onog trenutka kada je izgubio izbore, izgubio je i autoritet. Ono što se mnogim stranačkim vođama zna dogoditi kada padnu, dogodilo se i Milanoviću. Sve je manje ljudi u stranci koji ga brane, koji za njega imaju riječi hvale. A sve je više generala nakon bitke koji upravo i jedino Milanovića smatraju krivim za izborni poraz. Uz nekoliko iznimaka.
– Iznenadilo me da on sam ne traži krivca oko sebe. Nije sitničav, preuzeo je odgovornost. Iako svi smatraju da je bahat i arogantan, posljednjih dana to ni po čemu nije pokazao. U tim za SDP teškim trenucima pokazao je da je velik – kaže jedan njegov bliski suradnik.
Milanović je u četvrtak održao i zadnju sjednicu predsjedništva stranke. Doduše, na njoj se zadržao kratko jer je “štafetu” predao potpredsjednici stranke Milanki Opačić koja će do izbora novog šefa voditi buduće sjednice. No zato je nakon sjednice sjeo s dijelom vodstva i dugo razgovarao o svemu što se dogodilo. Neki od sudionika tog neformalnog druženja kažu da se držao liderski.
– Vidiš mu u očima da mu nije lako, da mu je jako teško, ali ne vidiš da ima gorčinu u sebi. Kao da je s nekom nježnošću sve to prihvatio. To su te situacije kada Zoran Milanović može iznenaditi – rekao je jedan SDP-ovac.
Nakon devet godina vođenja stranke i jednog premijerskog mandata, jasno je da funkcija saborskog zastupnika nije ono što bi ga moglo zanimati. Dolaske u Sabor ionako nikada nije volio i ne krije da svoj mandat ne kani odraditi do kraja.
– Bavit ću se nečim drugim u životu. Birači su glasali za mene kao kandidata za premijera. Imam najviše preferencijalnih glasova u Hrvatskoj, prvi put uspio sam pokrenuti i debatu za premijera. Javnost je na to reagirala pozitivno, dala mi je značajnu prednost, ali to ne znači da trebam odraditi mandat u Saboru. Ja sam slobodan čovjek, vratit ću se kada ja to budem htio, a preferencijalne glasove dobio sam kao kandidat za premijera jednog dijela građanstva, ne za predsjednika kluba zastupnika ili saborskog zastupnika. Posao koji sam radio bio je posao predsjednika stranke. Puno više od posla, to je bio poziv predsjednika Vlade RH. Kao da me netko dotaknuo po ramenu dva puta i rekao: Sad je dosta, šaraj malo! – kazao je u četvrtak novinarima uoči sjednice predsjedništva stranke.
Ni njegovi najbliži suradnici ne znaju gdje će Milanović nastaviti karijeru. Prema pisanju nekih medija, navodno je još u proljeće dogovorio posao u Europskoj banci za obnovu i razvoj, ali suradnici kažu da im to nije spominjao. On sam za sebe kaže da se neće dosađivati.
>> Milanović bez mana. Takav šef treba SDP-u
