Jedni su nudili pošteno, drugi poručivali da su za Hrvatsku spremni, treći da im je svega dosta, a četvrti kako je vrijeme da se krene, ali nisu nas daleko odveli. Neki su htjeli vratiti osmijeh Hrvatskoj, a drugi su tvrdili da su oni budućnost. Optimisti su poručivali da sutra pripada njima, a danas tvrde: "Mi smo korijeni, mi smo budućnost". No, najkonkretniji, a za mnoge i najveći utopisti bili su oni koji su nudili više od 200 tisuća novih radnih mjesta. A bilo je i onih koji su nadobudno obećavali da će pokrenuti Hrvatsku, ali nisu je puno pomaknuli. Jedni su poručivali da su tiha snaga koja se na kraju i pokazala kao takva, a drugi su staloženo radili za dobrobit ljudi Hrvatske.
Franjo Tuđman tvrdio je na plakatu da je čovjek koji pobjeđuje, a najdojmljiviji je njegov plakat s izbora 1997. na kojemu je, s vukovarskim ruševinama u pozadini, poručivao da je on čovjek koji ispunjava obećanja aludirajući tako na svoje obećanje sa splitske rive nakon što je oslobođen Knin. Vlado Gotovac s plakata je poručivao da je najbolji čovjek za Hrvatsku. Jadranki Kosor ljudi su bili ispred politike, a Stipe Mesić jamčio je mirnu i sigurnu budućnost te poručivao da je predsjednik svih građana koje usput poziva na kavu. Dražen Budiša pozivao je nakon 3. siječnja građane da s njim obave posao dokraja.
Godinama se svi oni smiješe s predizbornih plakata s namještenim osmijesima i ispeglanim licima. Za tu potrebu retuširana lica naših političara već 17 godina uvjeravaju građane da upravo njima trebaju dati glas.
HDZ je uvijek igrao na prepoznatljiv lik dr. Franje Tuđmana uz poruku "Pravi čovjek i prava stranka u pravo vrijeme". Nisu odustajali ni od prokušane formule "Tko pobjeđuje zna se". Tko ne pamti slogan "Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku ni za što" ili onaj "Odlučimo sami o sudbini svoje Hrvatske", a tek slogan "Neka nam živi naša jedina i vječna Hrvatska"? HSS je poručivao da voli svoju zemlju.
Kad bismo sastavili top-listu najduhovitijih i najmaštovitijih slogana, to je onaj SDP-ovih žena "Uzmimo ono što nam pripada pola zemlje, pola neba i pola moći" ili HNS-ov "Gladan sam ko pes, glasal bum za Haenes" ili pak HSLS-ov slogan "Da poljoprivredi, a Ne gladi i nestašici".
Politolog Anđelko Milardović drži da su ti slogani nastali iz političkih ideja i ideoloških profila stranaka. U cijeloj je priči zanimljivo da su slogani nastajali kao odgovor na teme koje su u tom trenutku bile dominantne. No, postoji i komediografska razina tih parola koja služi za uveseljavanje ljudi. A bilo je i poruka koje nisu izazivale osmijeh, barem ne na licima konkurenata. HDZ-ova poruka s početka devedesetih da bi izborna pobjeda SDP-a bila u interesu Slovenije bila je sve samo ne smiješna, kao i poruka da je HDZ stranka opasnih namjera kako je tu stranku nazvao čelnik SDP-a.
Istaknuti dizajner Boris Ljubičić bez dlake na jeziku tvrdi da su i izborni plakati i izborni slogani svih stranaka u najmanju ruku očajni. Misle da je širok osmijeh i zategnuto lice dovoljno za dobar plakat, ali varaju se, tvrdi Ljubičić. Sveo bih sve to na parolu da je, na nesreću, budućnost iza nas. Sve što se danas događa s plakatima svedeno je na svojevrstan razvoj političke misli u Hrvatskoj. No, plakati i slogani ionako ne mogu bitno utjecati na izborni rezultat, jer sve je već određeno. Tvrdim da nema ni dobrih slogana ni dobrih programa odlučan je Ljubičić. Smiješno mi je kada se neki pitaju kako je unatoč tome Sanader uspio. Odgovaram im logično: Tuđman je navodno bio autoritaran, a Sanader nije navodno autoritaran, ali ima veći autoritet.
Ponavljam, plakat će, bez obzira na to kakvu evoluciju bude doživio, teško probiti prepreku do biračkoga tijela. Sasvim sigurno može se reći da se plakati danas tiskaju na boljem papiru, političari na njima više drže do izgleda i više paze na izbor odjeće, međutim, teško se može reći da su današnji izborni slogani inventivniji od onih jučer. Čak i oni koji umjesto ozbiljnih poruka šalju razigrane ne pogađaju metu.
