Pitanje savjesti: smije li se na pričest nakon 400 pobačaja

Je li taj čovjek ima pravo na ispovijed? Je li taj čovjek ima pravo na oprost? Je li taj čovjek ima pravo na kajanje? Je li taj čovjek ima pravo ići u crkvu? A zašto se ljudi igraju Boga? Strogaga pravila, razni kanoni su ipak produkt čovjeka, grešnog sama po sebi, pa ako je tako zašto smo prestrogi? Kako je moguće da isti ljudi koji se groze pobačaja održavaju mise za Pavelića i slične? Kako se može blagoslivati oružje i vojne postrojbe kojima jest zadatak da ubiju, pa taman u obrani? itd.itd.

Razgovarao sam tijekom proteklih godina svoga života s mnoštvom ljudi u našoj zemlji koji se deklariraju kao vjernici, katolici. Isprva, kao mladić, ostao sam šokiran činjenicom da mi je velika većina njih, i to i onih koji su redoviti u crkvi i u vrlo bliskim kontaktima s raznim župnicima/svećenicima/redovnicima, bez ikakvog oklijevanja potvrdila da su napravili pobačaj, ali po njihovom ponašanju i riječima vidio sam da u tome ne vide nikakvu prepreku odlasku na pričest, a kamo li da bi bili svjesni toga da su ekskomunicirani iz Crkve pred Bogom i ljudima samim time što su napravili pobačaj (ili na bilo koji način sudjelovali u njemu). Kasnije sam shvatio da velika većina naših vjernika te činjenice kao da uopće nije svjesna. I kao da jednostavno ne znaju da je pobačaj težak grijeh, nešto što Crkva osuđuje i zabranjuje. Pitam se, kako je to moguće? Očigledno se o tome ne govori dovoljno s oltara, a božićne poruke u kojima kardinali samo mlako spomenu pobačaj vjernici po svemu sudeći uopće ne slušaju ili misle da je riječ o prigodnom govoru. Krivica za to, međutim, apsolutno je na svećenstvu koje je odavno trebalo jasno, s oltara, dati na znanje što je pobačaj i odbiti davati pričest ljudima za koje se zna (a uvijek se zna, pogotovo u manjim sredinama) da su napravili pobačaj ili sudjelovali u njemu na bilo koji način - kao rečeni ginekolog iz članka. Sa svakog oltara trebali su redovito upozoravati ljude da oni koji su napravili pobačaj ili sudjelovali u njemu ne mogu na pričest. Da su to činili kroz protekla desetljeća, pobačaja bi bilo puno, puno manje. No nisu. Zašto nisu?