Tako biva i glumaca kojima nisu trebala kazališta ni kazališne pozornice, nisu im trebali filmski studiji, televizijske kamere, filmski festivali ni glumačke karijere. Oni su poput onih žonglera s velikih gradskih raskrižja, koji koriste onu jednu minutu koliko automobilskoj koloni potraje crveno svjetlo da pred očima one prve četvorice vozača odigraju akrobatsko-žonglersku scenu dovoljno fascinantnu da im je u posljednjih nekoliko trenutaka prije zelenoga plate pet, deset, dvadeset kuna. Njihovo umijeće uvijek je na rubu profesije, na rubu života. Oni ne mogu biti samo glumci. Oni su cirkusanti, zabavljači, pantomimičari. Virtuozi svih nomadskih profesija. Pomalo su muzičari i pjevači, redom rođeni klaunovi, otpadnici i odmetnici. Nema ih u velikim podjelama. Nikada nisu članovi najuglednijih nacionalnih ansambala. Oni su posvuda samo vanjski suradnici, gosti na rezidencijalnom boravku, egzilanti, emigranti, privatni učitelji scenskog pokreta, doajeni svih sinkronizacija dječjih crtanih filmova, veterani iz "Pčelice Maje" i iz "Štrumfova", pripadnici posljednje alternative i avangarde našega glumišta.
Zadnje što je radio, već kao čovjek na odlasku, bio je "Dvostruki aksl", u Teatru &TD, s Draženom Šivakom kao redateljem, autorom i suigračem. Nagovarali su me da svakako odem pogledati tu predstavu. Ali nisam otišao. Mislio sam da imam nešto važnije raditi i da za "Dvostruki aksl" ima vremena. Ali vremena više nije bilo
Otvori KEKS Pay
