Svaki profesionalni časnik i vojnik vjerojatno sanja dan kad će postati načelnik Glavnog stožera. Riječ je o najvišoj zapovjednoj poziciji koju neki časnik u demokratskoj zemlji može dostići. Iznad njega u vojnoj hijerarhiji samo je vrhovni zapovjednik, no on nije vojnik, nego predsjednik ili predsjednica ili političar. Stožerni general Petar Stipetić taj je san ostvario 2000., u 63. godini, a četiri godine poslije otišao je u mirovinu s najvišim činom, general s pet zvjezdica.
No vrhunac karijere generala Stipetića – koji kada analiziramo njegov život i rad u dvije vojske, JNA i HV, s punim pravom može nositi naziv “narodni general” – dogodio se 8. kolovoza 1995. Oni koji su intervjuirali generala, a u dvadesetak godina dao je tek nekoliko intervjua, od kojih meni za Večernji dva, mogu potvrditi da je general bio ponosan na taj datum i događaj, kada mu se po svim vojničkim pravilima predao zapovjednik 21. (Kordunskog) korpusa vojske tzv. Republike Srpske Krajine pukovnik Čedomir Čedo Bulat. Stipetić je Čedu jako dobro poznavao jer mu je u ona predratna vremena, kada je Stipetić već bio general (general-major), iz Zagreba zapovijedao. Bulat se 1995., sa svojih pet tisuća vojnika, dobro naoružan nekoliko dana suprotstavljao prodorima hrvatskih postrojbi koje su krenule u oslobađanje okupirane Banovine. Kao vojni zapovjednik Bulat je točno procijenio da više ne može pružati vojni otpor iz vojnostrateških razloga, no ponajviše stoga što se s njim u okruženju našlo i 20.000 civila, preplašenih Srba, koji su se izmiješali s njegovom vojskom.
>> Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista ili u e-izdanju
Ne propustite i druge teme:
>> Veliki izvještaj s Večernjakove ruže na 16 stranica
>> Milorad Pupovac: Taoci smo mržnje koja tjera i Hrvate na odlazak
>> Tri heroine u poslu s minama: Svaki dan javim sinu da sam živa
>> Petar Palić: Životna priča najmlađeg biskupa
Generale hvala ti na svemu! Pokazao si da si s pravom časnik Hrvatske vojske. Počivao u miru božjem.