Ime fotografa Briana Branislava Rašića iskusnija čitateljska rokerska publika pamti još sa stranica Džuboksa, kada je u tandemu s novinarom Sašom Stojanovićem slao dopisničke materijale iz Londona. Njegove fotografije velikih rock-zvijezda bile su prepoznatljiv brend. Prošlo je od toga i više od trideset godina, a Rašić je u međuvremenu, ustrajno se baveći rock-fotografijom, došao i do statusa službenog fotografa Rolling Stonesa čije fotografije krase njihov najnoviji DVD “Sweet Summer Sun – Hyde Park Live”.
– To je već treći DVD na kojem se nalazi moje ime i moj rad – objašnjava Rašić. – Na tom DVD-u korišteno je najviše mojih fotografija. Počeli su ih koristiti od 2006., a službeno ih fotografiram još od osamdesetih. Prvo kreneš kao press, pa te PR ekipe upoznaju, pa onda shvate da ti i voliš bend, što ne mora ništa značiti, ali i može, pa ti onda na razne načine pomognu da malo pomalo dobiješ više od drugih i onda se odjednom nađeš u toj obitelji Stonesa. Nakon toga te počnu zvati i pojedinačni članovi, ne samo bend, tako da sam radio dosta s Ronniejem Woodom pa i s Charliejem Wattsom, ali više kao bubnjarom Stonesa. Posebno mi je draga i suradnja s Keithom za promociju njegove knjige, autobiografije Life. Radio sam za njih čuveni nastup u Riju na Copacabani pred 1,5 milijuna gledatelja, kao i neke dosta važne koncerte u karijeri, poput prvog nastupa nakon Keithova pada s palme i povratka, što se dogodilo u Milanu na stadionu San Siro, pa nastup na Glastonburyju ove godine kao i dva koncerta u Hyde Parku. Nekako se sve događalo polako i spontano, i na kraju sam postao Tour Staff, kako kaže moja propusnica. Dio ekipe.
U glazbenoj meki
:: Kako je došlo do toga da ste prije trideset i više godina počeli izvještavati iz Londona?
Sasvim jednostavna priča, kako kaže pjesma... Život, dakle nikakvi planovi niti bijeg od nečeg. I kako se sve posle dogodilo, ponosim se da je tako bilo. Život je bio sasvim O.K., ali imao sam želju da idem i vidim. Tako sam počeo dolaziti u London, bila je jedna djevojka u pitanju i onda se sve dogodilo spontano. Samo pogledaš unazad, i godine su prošle. Dugo nisam bio ni svjestan da će tako biti, živjelo se od danas do sutra i sve sam nosio nazad u Beograd, ploče, magazine... Našao sam se u glazbenoj meki i moja ljubav prema glazbi i fotografiji tjerala me da idem na koncerte. Suradnja s “Džuboksom”, kasnije “Rockom” po mnogočemu mi je pomogla da sve krene kako treba. Odmah sam počeo surađivati sa Sašom i postali smo tandem “Terrible Two”, kako su nas iz milja zvali u kompanijama ploča. Stekli smo prijatelje među tim ljudima i svi smo bili kao jedna velika lijepa obitelj iz cijelog svijeta koja se družila i uživala u glazbi, ali i sve vrijeme radila. I onda su opet prošle godine i shvatio sam na kraju da sam ovdje. Dakle, već 34 godine živim u Londonu, tu mi je dom, tu su mi žena, djeca... Britanski sam državljanin, Brian mi je sada pravo ime, a srednje Branislav, koje je nekad bilo pravo. Na žalost, moj kolega i prijatelj Saša Stojanović već osam godina nije više s nama i nekako usporedo s njegovim odlaskom mijenjala se i industrija, sve se promijenilo, “international departments” su se zatvarali, počeo sam raditi kao UK Press i... opet tako prođu godine.
:: Kako ste se odlučili baš za rock-fotografiju?
Još kao klinac zanimao sam se za fotografiju, samouk sam, a muzika mi je bila dio života i velika ljubav. Na početku sam fotografirao sve i svašta, od lijepih djevojaka do art fotografija, valjda sam se tražio, volio sam sve isprobati... A početkom sedamdesetih počele su dolaziti strane grupe kod nas, spojio sam te dvije ljubavi i počeo fotografirati – volim to naglasiti – glazbu. Ne samo rock, glazbu uopće. Zaista uživam u najrazličitijim oblicima glazbenog izraza, pa to i fotografiram. Naravno, ne samo zato što ja to volim, često je najveći novac u pop-glazbi, a ja od glazbe i fotografije živim. Ipak, dosta toga što radim mi je i osobno zadovoljstvo. Okušao sam se u raznim vrstama fotografije. Moda, sport..., na kraju je sve to fotografija, a kada naučite uhvatiti pokret... nekako su druge stvari lakše. Fotografirao sam i utrke formule 1, nogomet, modu, i danas dobivam poslove koji nisu vezani uz glazbu. Ali, u usporedbi s glazbom sve je to zanemarivo i zato sam “glazbeni fotograf”, ta etiketa mi je dodana odavno i još traje. I vjerujte da nema u mojem gradu mnogo onih koji “traju” koliko i ja, i da su zaista sve vrijeme fotografijom vezani uz glazbu. Vjerujem da je i sreća dio svačijeg života pa tako i profesije.
:: Kojim se fotografijama rock-zvijezda najviše ponosite odnosno koje su potaknule najveće zanimanje inozemnih medija?
Moje fotografije prodaju se preko agencije Rex u pedesetak država. Teško je reći što se najviše prodaje, često su to ženske pop-zvijezde, mlade i lijepe djevojke iz te oblasti, ali, naravno, tu su Stonesi, pogotovu moj ekskluzivni rad s njima, budući da pokrivam sve, ne samo “prve dvije” pjesme, tako da se Stonesima i najviše ponosim.
:: Osjećam li dobro da vam je to i privatno omiljeni bend?
Ne samo da mi je to omiljeni bend nego je zapravo suludo kad se sjetim sebe kao dječaka koji je odrastao u Beogradu i teško uspijevao doći do njihovih albuma. Da bih na kraju, eto, radio s njima. To zaista nisam mogao ni sanjati. U isto vrijeme moji su klijenti i jedan David Bowie, s kojim sam također dosta blisko radio, pa David Gilmour iz Pink Floyda, čiji posljednji DVD također krasi moj rad, pa Paul McCartney... Ponosim se što sam tijekom posljednja tri i više desetljeća manje-više pokrio sve što volim, ali i sve koji nešto znače u glazbi uopće. Volim raditi i s mladim sastavima, kao i s legendama, sve je to izazov i uvijek se događa nešto novo, ali i oni stariji “traju” tako da mi je cijelo vrijeme zanimljivo.
Studio ili pozornica?
:: Preferirate li više fotografije s pozornice ili poziranje u studiju? Koje su vam, da tako kažem, rokerskije?
I jedne i druge fotografije traže određeno znanje i iskustvo. Ja ih imam u oba slučaja, iako je live fotografija dominantni oblik u mojem radu pa mi je nekako i bliža. Ali volim raditi i u studiju, jer su u pitanju bliska druženja s ljudima, pri čemu može, ali i ne mora, doći do dobre suradnje. Smatram da kad osoba s fotografije gleda sebe na njoj, prvenstveno vidi fotografa ispred sebe i sjeti se kakav je ugođaj bio tijekom snimanja. To je i početak i kraj. Nisu u pitanju samo tehnički elementi, koji se zapravo podrazumijevaju.
:: U kojem vam je razdoblju rock-scena bila najintrigantnija za rad? U kojem su omjeru danas vaš osobni interes za scenu i čisto profesionalno fotografiranje?
Sjećam se kad sam počeo, sve to što se događalo i što je bilo popularno nije mi uvijek bilo i zanimljivo. Na primjer novi romantičari i grupe poput Duran Duran, Wham!, Kajagoogoo..., ali, u to su vrijeme još bili i The Clash, The Jam i, naravno, mnogo bendova iz šezdesetih i sedamdesetih koje sam volio. Uvijek sam objektivan s objektivom pa sam sve radio, a nekad sam uživao više, nekad manje. To je sve tako i danas. Povratak osamdesetih... Vidio sam supergrupu Cream iz šezdesetih, Rolling Stonesi su još aktivni i najbolji su, a u isto vrijeme tu su i Florence and The Machine, Lady Gaga, Rihanna ili Madonna koja je također već godinama na sceni, pa Oasis, Prodigy... Dolaze novi, ali stari su tu također i za sve postoji prostor da djeluju i to mi odgovara. Leonard Cohen još radi, granice se pomiču, interes publike je raznolik i nikad mi nije dosadno. Naravno, nemoguće je da u svemu potpuno uživam, ali ako ništa drugo, uvijek postoji poštovanje. Na kraju, klijente zanima samo dobra fotka.
:: Kakva su vam iskustva s rokerima s bivšeg jugoslavenskog područja? Nedavno ste snimali Parni valjak.
Dogodi se i to. Nešto rjeđe, ali se događa. Bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi s Parnim valjkom i lijepo je da su me se sjetili i pozvali. Kada sam čuo koliko se godina nisu fotografirali u studiju, otprilike šesnaest koliko se sjećam, malo sam se uplašio, ali je suradnja bila savršena i svi su bili sretni i zadovoljni. Jučer mi se javio kolega i prijatelj iz Ljubljane da mi kaže da je cijela Ljubljana okićena reklamnim panoima za koncert Parnog valjka, a to je moja fotografija. Lijep je to osjećaj. Često se dogodi slučajna suradnja, ako netko od prijatelja nešto radi. Recimo, već godinama i dosta često surađujem s beogradskim Električnim orgazmom, uključujući i njihov posljednji album. Svaka nova suradnja za mene je novi izazov i uvijek sam za nju otvoren.
>>Rašićeve fotografije o životu Keitha Richardsa
Otvori KEKS Pay
arsen oremović branislav rašić i saša stojanović..da mi znati koja je poveznica?