Pripadnici generacije baby boomera i generacije X dobro se sjećaju kultne kulinarske emisije “Male tajne velikih majstora kuhinje”, koja se emitirala 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, a u kojoj su legendarni voditelj Oliver Mlakar i chef Stevo Karapandža doista otkrivali tajnu ukusnog jela. A tajna je zapravo često bila u jednoj žlici Vegete, koja se dodavala onda kada je jelu “falilo ono nešto”. Malo koji proizvod uspio je tako snažno ući u svakodnevicu tisuća domaćinstava i ondje ostati desetljećima, jer i danas mnogi bez Vegete ne dovršavaju svoje jelo.
No priča o Vegeti još je zanimljivija kada se pogleda žena koja stoji iza nje. Skromna, iznimno inteligentna i kreativna Zlata Bartl nije osmislila samo ovaj popularni dodatak jelima, nego je sa svojim timom obilježila jedno važno razvojno razdoblje Podravke i ostavila trag koji se osjeća i danas. Bila je znanstvenica širokih interesa, žena snažne radne etike i osoba koja je mnogo prije drugih razmišljala unaprijed. U jednom je intervjuu za kultni magazin “Svijet” 1968. godine, u doba dok još mobilni aparati nisu bili ni u povoju, rekla da će jednog dana žene naručivati stvari telefonom i da će im ih netko donositi kući, što danas zvuči gotovo proročki.
„U budućnosti domaćica će telefonom nazvati supermarket, zamolit će prodavača da kameru usmjeri prema izloženim gotovim jelima pa će na ekranu izabrati ono što joj se sviđa. Sve ostalo obavit će dostavna služba trgovine i kompjuter u stanu koji će preuzeti kompletnu brigu o čuvanju dostavljenih jela i posluživanju uprogramiranog jelovnika", izjavila je.
Vizionarka nemirna duha
Zlata Bartl rođena je u Sarajevu 1920. godine, gdje je završila osnovnu i srednju školu, a potom je u Zagrebu upisala tadašnji Mudroslovni fakultet, današnji Filozofski fakultet. Nakon završetka studija stekla je titulu profesorice kemije, fizike i matematike. Bila je izrazito znatiželjna, otvorena prema novim znanjima i zainteresirana za mnogo više od onoga što je ulazilo u okvire njezine struke. Uz to je govorila više jezika i stalno učila, a i sama je poslije rekla: “Bila sam nemirna duha, voljela sam puno učiti, proučavati neke stvari koje nisu bile u mom fahu, pa i po cijenu nespavanja.”
U profesionalnom životu rano se pokazalo koliko joj je važan rad s ljudima i prenošenje znanja. S velikim je entuzijazmom radila s gimnazijalkama, a životni put kasnije joj je donio niz teških okolnosti koje su joj uvelike obilježile biografiju. No upravo u tim trenucima još se jasnije pokazalo koliko je bila otporna, disciplinirana i usmjerena na rad, znanje i stvaranje.
Splet okolnosti koji je promijenio sve
U Podravku nije došla jer je to bio dio pomno razrađenog plana, nego spletom okolnosti. Godine 1955. ostala je nakratko u Zagrebu, zbog snijega i blokiranih prometnica, a potom se javila prilika koja će se pokazati presudnom. Do nje je stigla vijest da je u Podravki u Koprivnici otvoreno radno mjesto kemijskog tehničara u laboratoriju, a Zlata se bez mnogo oklijevanja prijavila se na natječaj.
Kako je poslije govorila, Koprivnicu je odmah zavoljela, a u Podravki je pronašla sredinu u kojoj su ljudi radili predano i povezano. “Oni u Podravci su živjeli kao jedna velika obitelj, čiji sam ja postala član”, jedna je od njezinih poznatijih rečenica. U takvom ozračju počelo je razdoblje po kojem će ostati upamćena.
U godinama kada se u tvrtki intenzivno radilo na novim proizvodima, Zlata i njezini kolege potpuno su se posvetili poslu. Sama je kasnije govorila: “... tih dana imali smo malo, jela sam jedanput na dan, ali radili smo i stvarali punom parom...” Tim je riječima dočarala atmosferu vremena u kojem se stvaralo mnogo, često u skromnim uvjetima, ali s velikom vjerom u znanje, rad i zajednički cilj.
Od juha do Vegete
Prvo su nastale dehidrirane juhe, povrtna 1957. godine, a kokošja i goveđa s tjesteninom 1958. godine. Usporedo su Zlata i njezin tim razvijali Vegetu, koja je na hrvatsko tržište izašla 1959. godine, a za izvoz bila spremna 1967. Bio je to proizvod koji je s vremenom prerastao lokalne okvire i postao jedan od najprepoznatljivijih domaćih brendova.
Iako se njezino ime danas najčešće veže upravo uz Vegetu, važno je podsjetiti da je Zlata Bartl bila puno više od “žene koja je osmislila začin”. Bila je dio generacije stručnjaka koja je vjerovala u razvoj, istraživanje i inovaciju, a upravo je taj način razmišljanja ostao trajno upisan u identitet Podravke.
Uvijek usmjerena na tim i budućnost
“Možda ta ekipa bez mene u to doba ne bi napravila to što smo napravili, ali to ne bih mogla napraviti ni ja bez njih!”, govorila je Zlata u poznim godinama. U toj je rečenici možda najbolje sažet i njezin karakter. Bila je svjesna svojeg doprinosa, ali nikada nije gradila sliku o sebi kao o usamljenoj genijalki. Uvijek je isticala važnost kolega, zajedničkog rada i atmosfere u kojoj se ideje mogu razvijati.
U mirovinu je otišla 1976. godine, ali je i dalje, dok joj je zdravlje to dopuštalo, redovito obilazila svoje kolege u Podravci. Ni tada nije mirovala. Kao ljubiteljica klasične glazbe uživala je u djelima Beethovena, Bacha i Mozarta, a uspjela je izvrsno svladati i španjolski jezik. Radoznalost, otvorenost i želja za učenjem nisu je napuštale ni tada.
Zlata Bartl umrla je 2008. godine, ali je iza sebe ostavila puno više od jednog proizvoda. Ostavila je naslijeđe žene koja je znanje pretvarala u konkretna rješenja, koja je u poslu vidjela smisao i koja je, mnogo prije nego što je to postalo uobičajeno, razmišljala vizionarski. Upravo zato njezina priča i danas djeluje suvremeno.
Sadržaj nastao u suradnji s Podravkom.
Otvori KEKS Pay
