Većina grafite smatra šaranjem, ali pojedinci su ih pomaknuli na višu razinu i pretvorili ih u umjetnost. Kada se rade na ulici, ljudima oni najčešće ne izgledaju lijepo jer su napravljeni brzinski i s dosta grešaka zbog adrenalina s obzirom na to da su ilegalni. Stoga grafiteri jedva čekaju legalne festivale kako bi na njima iskazali svoj potencijal i pokazali što mogu i znaju. Svoju je priliku tako dočekao i Marijan iz Rijeke, koji je u sklopu tradicionalnog Graffiti festa u Slavonskom Brodu zajedno s ostalim sudionicima na zidovima podvožnjaka oslikavao motive i likove inspirirane rimskim gradom Marsonijom. Korona im ne smeta jer su na otvorenom i poštuju razmak, a grafiteri ionako uvijek nose maske i rukavice.
Od ljubavi do opsesije
– Na festival me je pozvao naš poznati grafiter Edi Gustin i jako sam zadovoljan. Odlučili su promijeniti postavu crtača, pozvali su nas mlađe i to nam je super jer ljudi će vidjeti što možemo napraviti – kaže Marijan (21).
Grafiterstvo u Hrvatskoj još je daleko od, primjerice, njemačke scene, ali ima potencijala. Smisao je da se ljudi kreativno izražavaju i da gradove oplemenjuju svojim slikama. Kad je bio mali, Marijan je u gradu stalno viđao slova i slike na zidovima i to mu se jako svidjelo. Prije dvanaest godina uzeo je fotoaparat i počeo fotografirati grafite. Fasciniralo ga je kako ljudi svojim crtežima ukrašavaju napuštene zgrade. Tako je skupio galeriju i to ga je inspiriralo. Ljubav prema grafitima s vremenom je prerasla u zdravu opsesiju.
– Ljudi ovdje mogu pogledati što radimo, kako nastaje cijeli taj proces grafita, kako to sve ide. Onda vide da to ipak nije baš samo vandalizam, nego ima tu i nešto više. Fora je uljepšati sivi grad koji ima uništene fasade – govori ovaj predstavnik mlade riječke garde koji grafite crta već šest godina.
Grafiti su dio hip-hop kulture te se ponekad oni priznaju kao umjetnički oblik suvremene urbane umjetnosti, no ponekad se smatraju i vandalizmom. Crtanje i pisanje po zidovima u različitim se oblicima kroz povijest pojavljivalo u gotovo svim kulturama. Postoji još od stare Grčke i Rima, ali suvremena povijest grafita počinje 1968. godine, kada se počinju javljati po newyorškom metrou. U ranim sedamdesetima u New Yorku brojni su klinci tražili svoje mjesto pod suncem i shvatili da specifičnim potpisom privlače pozornost. Hrvatska scena grafita razvija se od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, a prvi crtači, inspirirani hip-hopom, djelovali su u Zagrebu.
Iako su za crtače i zaljubljenike grafiti umjetničko djelo, u mnogim su zemljama zabranjeni i tretiraju se kao vandalizam. Prema Wikipediji, oslikavanje javnih prostora sprejevima u boji, rukom autora koji ima stav i estetski osjećaj može na specifičan način obogatiti karakter ulice ili grada, dok u nemaštovitim rukama samo povećavaju vizualnu zagađenost prostora.
Neki ih ljudi poistovjećuju s natpisima, no velika je razlika između grafita i natpisa. Grafiti nisu način komunikacije, nego način pokazivanja socijalnih problema, problema općenito i pokazatelj nečije mašte. Veoma je važna konstrukcija slova, kojoj se pridaje velika važnost.
Za slova se specijalizirao i Matija iz Garešnice, koji je šesti put sudjelovao na brodskom festivalu, a dovodi ga uvijek isto – kreativnost i ekipa. Sve je počelo kao hobi, a postalo je potreba za pokazivanjem kreativnosti i izbacivanjem stresa. Iza njega je dug grafiterski staž.
– Počelo je u srednjoj školi. Prve doticaje s grafitima imao sam kroz glazbu, odnosno kroz hip-hop spotove i emisije u kojima sam vidio grafite. Krenulo je sa skiciranjem i kopiranjem radova, a s vremenom se to razvijalo sve više i više i, evo, potrajalo punih 15 godina – govori Matija (35). Kaže da je u današnjem vremenu epidemije koronavirusa grafiterstvo dosta siguran hobi i sretan je što je zbog njega u posljednjih desetak godina obišao gotovo cijelu kontinentalnu Hrvatsku.
Nova prijateljstva
Najljepše mu je što upoznaje ljude i stječe dobre prijatelje pa im se, kad nekamo ide, javi kako bi se dogovorili da zajedno nešto nacrtaju. U ovom sivom vremenu malo šarenila nikako ne škodi. Jedini je problem što je riječ o skupom i neisplativom hobiju.
– Za rad na zidu od pet metara treba vam 10 do 15 sprejeva, što je trošak od nekoliko stotina kuna. Isplativo je jedino ako te netko zove da mu nacrtaš nekakvu reklamu pa ti kupi materijal. Tako se može pokriti dio troškova, ali nema tu nekog velikog novca. Svima su grafiti lijepi, ali kad im kažeš koliko košta materijal, svima je preskupo – ističe Matija.
Grafiteri s ponosom ističu kako umjetničko crtanje grafita predstavlja nešto sasvim različito od ispisivanja raznih parola i prostota na za to nepredviđenim mjestima. Svatko može uzeti sprej i nešto nacrtati, ali grafiteri koji to čine s one strane zakona nisu umjetnici nego uništavači, čak i ako im je grafit izuzetno lijep. Oni žele pokazati da su grafiti umjetnost, a ne šaranje, ali i da se s jednom kanticom spreja i uz malo mašte doista može svašta napraviti. Uz malo volje, truda i upornosti, svatko može postati grafiter.
