U svakodnevnom razgovoru ili kroz medije, često se stječe dojam da « Bruxelles Europi nameće » što smije, a što ne smije raditi i kako, no odnos EU-a i njezinih država članica skriva jednu drugu dimenziju. On je prije svega interaktivan. Glavni akter u kreiranju i usvajanju zajedničkih europskih politika i propisa upravo su države – šefovi država i vlada u Europskom vijeću određuju političke prioritete EU-a i usmjeravaju njezin razvoj, njihovi ministri u Vijeću EU-a usvajaju zakone, a ostali se zainteresirani (predstavnici lokalne i regionalne vlasti, nacionalni parlamenti, civilno društvo, privatni sektor, interesne skupine) organiziraju « transnacionalno » i ostvaruju, mimo nacionalnih vlada, izravan kontakt s europskim institucijama, zastupajući u procesu donošenja odluka svoje interese (što ukazuje da je odnos i slojevit). Države su glavni akter i u provedbi europskih politika i propisa, jer o njihovoj sposobnosti ovisi uspješnost primjene zajedničkih normi na terenu.
Istovremeno, kontinuiran proces europske integracije i svakodnevno djelovanje EU-a utječu na države (fenomen « europeizacije »). Članice EU-a dužne su poštivati svoje obveze članstva – provoditi politike, primjenjivati zakone, jamčiti prava građana. Pri provođenju europskih politika ponekad su primorane reorganizirati vlastiti sustav institucija, a zajednički usvojeni europski propisi unose promjene u njihova društva i stvaraju nove tendencije (npr. bolja zaštita potrošača).
Nadalje, odnos EU-a i država je jasno reguliran ugovorima koji precizno određuju ovlasti zajedničkih europskih institucija, odnosno nacionalnih vlada. Odnos je i podređen sustavu nadzora i kontrole – europske institucije u slučaju kršenja pravila mogu dovesti državu pred luksemburški Europski sud pravde, kao što i država može pred isti Sud odvesti europsku instituciju ako smatra da je istupila iz okvira svog mandata. Pritom, usporedo s postojećim « pisanim pravilima » koja uređuju njihov odnos, obje se strane pri rješavanju problema često služe diplomacijom i otvorenim dijalogom.
Kada država pristupi Uniji (a često je isti slučaj i prije samog pristupanja, već u fazi postupnog usklađivanja s Unijinim normama), « europski/briselski » poslovi više nisu « tuđi/ vanjski », već postaju automatski « nacionalni/domaći » i sve razine u državi ih moraju prisvojiti i prožeti u svoje svakodnevno funkcioniranje, bilo da se radi o državnoj upravi, privatnom poduzeću ili nevladinom sektoru.
EU ne predstavlja « one tamo u Bruxellesu », jer je « Bruxelles », kao sinonim za EU, sačinjen od « svih nas ». EU je velika europska arena za okupljanje interesa koja omogućava i olakšava razmjenu ideja i prakse, ali i potiče promjene i razvoj. Neminovno, odnosi unutar EU-a, kao u bilo kojem drugom međunarodnom okviru, obilježeni su raspodjelom političkih snaga među državama (koje postoje neovisno o združenosti u Uniji), no i u ovom spletu „male“ zemlje mogu uspjeti kapitalizirati svoja specifična znanja i iskustva, pa na kraju svatko, kroz pregovore, dobije ponešto za sebe – države garanciju svojih pojedinačnih nacionalnih interesa (Francuska poljoprivrednu politiku, mediteranske zemlje i Irska strukturne fondove, Benelux institucionalne promjene), a EU garanciju općih europskih interesa (zaštita okoliša, zdravlja).
Na kraju, odnos EU-a i država je dinamičan i neprestano se razvija – tko je mogao prije 20 godina predvidjeti da će jednoga dana zaživjeti Inicijativa europskih građana kojom milijun Europljana peticijom mogu pozvati Europsku komisiju da predloži novi europski propis?
