Roman “Asimetrija” debitantski je roman američke autorice i prevoditeljice Lise Halliday, objavljen 2018. godine u SAD-u. Odmah nakon izlaska dobio je sjajne kritike i našao se na prestižnim američkim top-listama i ekspresno je preveden na dvadesetak jezika. Naklada Vuković & Runjić objavila je roman uoči ovogodišnjeg virtualnog Interlibera, u prijevodu Vlatke Valentić i pod uredničkom paskom Milane Vuković Runjić.
Lisa Halliday u “Asimetriji” ispisuje tri priče nejednake duljine u kojoj prva i treća imaju istog protagonista, ostarjelog i samoljubivog američkog autora koji je, eto, uz malo sreće dogurao i do Nobelove nagrade za književnost. Srednja je priča roman u romanu i bavi se sudbinom američkog ekonomista iračkog porijekla koji uoči Božića 2008. godine preko Londona pokušava stići u posjet bratu koji je ostao živjeti u Iraku, ali ga na tom putu zadržava stroga i rigidna britanska imigracijska služba. Amar Ala Džaafari sumnjiv je jer ima dvije putovnice, američku i iračku, a to postaje neobjašnjiva i nepremostiva enigma za britanske službenike i aerodromske snage sigurnosti. Boravak u aerodromskoj skučenoj i besmislenoj izolaciji služi Džaafariju za brzopotezno evociranje vlastita života, a čitateljima daje zoran uvid u to s čime se sve ljudi koji nisu bijele boje kože susreću tijekom prekooceanskih putovanja, kada primjerice žele posjetiti obitelj u zemlji iz koje potječu.
Prva priča o mladoj urednici u izdavaštvu Alice koja ima književnih ambicija i onako usput, gotovo slučajno postaje djevojka puno starijeg, uspješnog i bogatog američkog pisca Ezre Blazera, puno je elegantnija i intimnija od priče o zlosretnom amerikaniziranom Iračaninu. U njoj autorica oslikava pomalo tipizirani odnos između nadmoćnog muškarca koji ne želi priznati fizičko starenje s mladom ženom čija neobvezna veza započeta u gradskom parku prerasta u više ili manje strastven i dubok odnos u kojem se žena podčinjava muškarcu i njegovim prohtjevima koji su često na granici dobrog ukusa, ponižavajući i bizarni. U trenutku kad je Ezra u vezi s mladom i u osnovi borbenom i nimalo malograđanski raspoloženom Alice, on još nije nobelovac, ali je pulitzerovac i dobitnik brojnih drugih američkih nagrada.
U trećoj priči tog neobičnog i bukvalno asimetrijskog romana taj isti, samo devet godina stariji, Ezra Blazer daje lakonski, mačistički intervju ljubopitljivoj i dobro pripremljenoj londonskoj novinarki kojoj, naravno, imponira što intervjuira američkog samoživog nobelovca, i to o glazbi koju bi ponio na pusti otok. A pri tome ga ne pita samo o njegovim glazbenim ukusima (a tu, pogađate, prednjači klasika), nego i o privatnom životu, atraktivnim ženama plesačicama, prvim dramatičnim ljubavima, ali i o dvoje djece koje ima u Francuskoj, a za čije je postojanje blazirano saznao kada su ta djeca već postala odrasli ljudi, što njemu nimalo ne smeta jer nije baš primjer požrtvovnog roditelja ni empatičnog čovjeka.
Lisa Halliday piše tečno i jednostavno, nevjerojatno pregledno. Odlično se snalazi u dijalozima. Lako od detalja prelazi do cjeline. I nadasve voli ironizirati intelektualne, napose književničke američke i ine krugove koje, očito, jako dobro poznaje iznutra. Ismijava i svojevrsni nadmoćni globalizirani hipsterizam, bahaćenje bogatstvom i statusom, dekadentni elitizam američke više klase, ali i slijepa pravila koja postoje među bogatim Amerikancima koji misle da im novac može zauvijek produljiti život. I da im novac daje pravo da ljude koji su im iole naklonjeni pretvaraju u svoje vjerne i bezglasne poslušnike.
Lisa Halliday portretira američku, a onda i svjetsku literarnu kremu, ali u to svoje prozno lucidno i građanski pristojno portretiranje ubacuje i ljude koji, poput Amara Ala Džaafarija, ne pripadaju povlaštenim kastama iako su sposobni, kreativni, dobro odgojeni, radišni, obrazovani, pa čak i amerikanizirani. I dok je Amerika iste te Džaafarije prije stotinjak godina gromko prigrljivala i marljivo oblikovala, danas ih na određeni način odbacuje, skenira, provjerava, degradira i otvoreno ponižava, i to uz svesrdnu pomoć svojih nemuštih i površnih zapadnjačkih saveznika. Kamo li taj put vodi našu sadašnju civilizaciju? Sigurno ne u svijetlu budućnost.
Možda je za uradak upravo ta elita onobelovi. (Jergovićev? neologizam) P.S. Zašto nam je u krvi da volimo čitati o onima za jednu društvenu stepenicu višima od nas samih?