Subota 17. prosinca
ČINE LI VEĆINU HRVATA PATULJCI I KUKAVICE
Premijer Plenković izjavio je da su zastupnici koji su glasovali protiv obuke ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj “politički patuljci i kukavice”. Protiv te obuke je i velika većina Hrvata, znači li to da su i oni “politički patuljci i kukavice”? Uvrede zastupnicima sipali su i neki ministri. Odakle ta srditost vlasti? Bit će otud što Bruxelles neće biti zadovoljan, a odavno znamo da je Banskim dvorima Europska unija puno važnija od hrvatskog naroda. Sada će se protivnike vlasti još više optuživati za sklonost Rusima, pa će se Hrvatska nastaviti “dijeliti” na temama nebitnim za život građana. Siromasi koji se hrane u pučkim kuhinjama, radnici na minimalcu ili bez plaće, stotine tisuća umirovljenika koji mjesečno dobivaju manje od džeparca koje premijer i ministri daju svojoj djeci, tisuće Hrvata koji svaki dan odlaze u inozemstvo jer u Hrvatskoj teško mogu preživjeti, učenici koji ne mogu dobiti “besplatan” ručak jer pola škola nema kuhinje, invalidna djeca bez pomoći države – svi ti nevoljnici žrtve su bezobzirne, bešćutne politike Plenkovićeve vlasti koja se ulizuje europskim i svjetskim moćnicima i maše schengenima, eurozonama, brigom za Ukrajinu... kao da Hrvatska i ne postoji.
Nedjelja 18. prosinca
NAKON KATARA, HRVATI BI TREBALI OSVAJATI UEFU I FIFU
U jedanaestoricu najboljih igrača Svjetskoga nogometnog prvenstva jedan od najpoznatijih sportskih listova u svijetu, francuski L’Equipe, uvrstio je trojicu Hrvata – Livakovića, Gvardiola i Modrića. O hrvatskom trećem mjestu i dočeku Dalićeve momčadi u Zagrebu u svijetu se pišu uglavnom hvalospjevi. Poslije bronce u Francuskoj koju su osvojili Ćirini igrači i srebra Dalićevih izabranika 2018. godine te katarskog trijumfa, s dobrim vodstvom u nogometnoj organizaciji, Hrvatska ima pravo svoj utjecaj u Uefi i Fifi, dakle, u europskom i svjetskom nogometu, izjednačiti s utjecajem najmoćnijih nogometnih država. Postali smo europski i svjetski kriterij, a to treba iskoristiti i za “osvajanje vlasti” u najmoćnijim nogometnim organizacijama. Možda bismo trebali prestati naglašavati da smo mala zemlja sa samo četiri milijuna stanovnika jer vidimo da bi velike nogometne sile bile najsretnije da nam i rezultati budu razmjerni toj malenosti. Ne može “mala zemlja” tri desetljeća osvajati svjetske medalje, što je vulgarno, ali samouvjereno, kako i dolikuje velikom treneru velikih igrača, izrazio Ćiro Blažević, na spomen poznatog nogometaša uzvrativši povijesnom psovkom – “Jebo te Batistuta!”
Ponedjeljak 19. prosinca
ŽVAKAĆE GUME I TRAPERICE NAGRADA ZA ZLOČINE U JUGOSLAVIJI
”Vi u Jugoslaviji bili ste za nas Zapad, imali ste traperice, žvakaće gume, a za nas je odlazak u Niš bio senzacija”, rekao je u intervjuu za Večernji list Emil Košlukov, nekad disident u komunističkoj Bugarskoj, koji danas u toj zemlji vodi javnu televiziju.
Mit o trapericama, žvakaćim gumama i drugim “blagodatima” koje je imala Jugoslavija, a nisu ih imale druge socijalističke zemlje, uobičajen je i površan argument kraj tolikog političkog zla što su ga u bivšoj državi činili komunisti. U ovom ili onom obliku jugonostalgičari ga rabe i danas, jer “ništa nam u Jugoslaviji nije falilo”, a preinačen može poslužiti i sluganima Bruxellesa, jer “što nam fali u Europskoj uniji”.
Traperice i žvakaće gume komična su nagrada za smicanja po križnim putovima, za zatvore pune političkih protivnika, za progone i ubojstva... I za kult Jugoslavije koji se poistovjećivao s kultom Titove ličnosti, kao što se danas kult Europske unije poistovjećuje s kultom Andreja Plenkovića. Titova skojevca.
Utorak 20. prosinca
GUŠI LI SE HRVATSKA ILI JE DISANJE POREMEĆENO PLENKOVIĆU
Andrej Plenković sada iz dana u dan povećava zbirku svojih uvreda, nekulturnih ispada, primitivizma i optužbi političkih protivnika za rusofilstvo. U redovitim okršajima s Milanovićem sad kaže da je Hrvatska “normalno u političkom smislu disala dok je on bio u Čileu” te potom ispaljuje – “On je ‘putinofil’”! Ni predsjednik ne štedi premijera koji ima “manire sociopata”, ali nismo vidjeli da Lijepu Našu steže za vrat i ne da joj normalno disati, pa će biti da se disanje poremetilo samom predsjedniku Vlade.
Reći “dok je on bio u Čileu” znači žaliti što se uopće vratio te bi ga iz politike trebalo ukloniti, što neugodno miriši na diktaturu koja ne podnosi istinu o sebi. A Plenković od diktatora nije daleko. Istina, ne progoni i ne zatvara ljude, ali i diktatora čini prilika pa tko zna kakav bi bio da je ima i da može spriječiti da se netko politikom bavi. Milanović mu smeta i remeti mu disanje jer često govori neugodnu istinu o stanju u Hrvatskoj.
Premijer svoje sluganstvo prema Bruxellesu i obožavanje Europske unije na čijim je ljestvicama uspješnosti Hrvatsku srozao do dna opravdava, ali i naglašava etiketirajući Milanovića kao “putinofila”, premda za to nema nikakva razloga.
Srijeda 21. prosinca
POMAK U UKUSU TERORA I MRŽNJI PREMA HRVATIMA
Tko to tamo kaže da su Srbi nekulturan narod? Evo dokaza da to nije istina, jedan naslov kaže: – “U Novome Sadu napadnuti članovi zagrebačkog kazališta; Presreli ih i pitali: ‘Jeste li vi iz Hrvatske?’” Dvojicu članova zagrebačkog Teatra &TD napala je i ozlijedila skupina mladića u središtu Novoga Sada u kojem su bili na gostovanju Teatra &TD i Arterarije iz Zagreba na V. međunarodnom festivalu jezičnih i etničkih manjina “Synergy” u Novosadskom kazalištu.
Zna se da se kadšto napadaju hrvatski sportski navijači, a napad na kazalištarce pomak je u ukusu i u mržnji prema gostima iz Hrvatske te znak neočekivanog obrazovanja nasilnika. Srpski je teror sve kulturniji! Jer trebalo je znati tko to iz Zagreba gostuje u Novom Sadu, što su Teatar &TD i spomenuti festival te tako pokazati da protuhrvatstvo nema granica.
Još ako su nasilnici, na primjer, pročitali izjavu Aleksandra Vučića koji je prekorio svoje sunarodnjake što idu na hrvatsko more naglasivši da će on navijati za Marokance, “pravu srpsku braću”, u utakmici za 3. mjesto na SP-u u nogometu. Novosadski nasilnici vjerojatno i ne znaju gdje je Maroko, osim da igra protiv Hrvatske, ali su zato specijalisti za zagrebačka kazališta.
Četvrtak 22. prosinca
LJEVIČARI NEMAJU TAKMACA JER NISU U HRVATSKOJ LIGI
U povodu nekih događaja već sam pisao, ako čovjek za njih može imati bilo kakvih emocija, kako bi trebalo žaliti one ljevičare kojima smetaju hrvatski uspjesi, kao što je to bilo sada kad su nogometaši nesuzdržljivo pa i neobuzdano slavili uspjeh Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u nogometu. Ti se ljudi svako jutro bude u državi koju nisu željeli, htjeli-ne htjeli moraju gledati masovna okupljanja, hrvatske grbove i zastave, slušati domoljubne pjesme i biti okruženi posvudašnjim veseljem ljudi.
Lovren nad kojim su se, uz Brozovića, najviše zgražali vjeruje da je posrijedi ljubomora, a drugi put će reći i da je riječ o šaci bijednih ljudi koji mrze sve što je hrvatsko. U svakom su slučaju najmanja manjina koju bi trebalo posve zanemariti, no kako su mediji uvijek gladni senzacija, drukčijih i protivnih mišljenja, premda je disonantnih glasova malo, ima ih na sve strane pa odjekuju kao pet-šest žaba koje kreketanjem stvaraju dojam da ih je puna močvara.
Drugovi ne mogu doseći ni broj nogometne momčadi, ali evo ih na terenu spremnih i ornih za utakmicu. Ali nemaju takmaca jer nisu u hrvatskoj ligi, pa uvijek moraju igrati sami sa sobom.
Petak 23. prosinca
KAD NAS NE BUDE NA ZEMLJI, BIT ĆE NAS KOD BOGA
Čini se da Hrvatima u Bosni i Hercegovini može još samo Bog pomoći. Istraživanja kažu da u tom susjedstvu na svetu misu u crkvu ide polovica Hrvata, u svoje crkve samo desetina Srba, a u džamije trećina muslimana. Rezultati bi zacijelo bili podosta drukčiji kad bi se utvrdilo koliko se u kojem narodu vjera poistovjećuje s politikom, Hrvati bi vjerojatno bili posljednji.
Tvrdnja da nas je vjera održala u posljednje vrijeme nije baš posve točna, jer se u ovoj regiji najviše iseljavaju Hrvati, ali valja reći kako vjernicima ostaju i u inozemstvu. Jedne sam godine na Tijelovo bio u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Stuttgartu, na svečanosti je bilo pet tisuća naših sunarodnjaka, a bila je i velika procesija dijelovima grada pa se činilo da je sav Stuttgart hrvatski.
Prema posljednjem popisu stanovništva, broj se katoličkih vjernika u Hrvatskoj neznatno smanjio, ima ih još više od 80 posto, pa i kad ovaj narod nestane, a to će se po izračunu o izumiranju nacije (sada nas je 400.000 manje nego prije deset godina!) dogoditi za oko dvjesto godina, posljednji Hrvati na svijetu otići će u nebo s molitvom na usnama.
Možemo se tješiti – kad nas ne bude na Zemlji, bit će nas kod Boga.
Peta kolona je ostala i aktivnija je nego prije 91-e. To mogu zahvaliti tuđmanu koji nije dozvolio LUSTRACIJU.