Nedavno sam posjetio prijatelje u Austriji umirovljenoga župnika i časne sestre, od kojih je jedna provincijalka Sestara sv. Križa u Grazu. Glavni joj je posao, kaže pomalo gorko, rasprodaja samostanske imovine. Nema ih dovoljno pa su prisiljene zatvarati kuće. Osim toga, s poglavaricama osam provincija te družbe iz srednje Europe ustrojava jednu, zajedničku. U nju ne bi ulazile hrvatske križarice. One, kaže Austrijanka, imaju još zvanja pa mogu same. Nešto slično dogodilo se i kod nas. Zadarski franjevci ustupili su hercegovačkima na 99 godina samostan na otočiću Badiji kako bi oni, koji još imaju zvanja, nastavili s duhovnim i duhovno-rekreativnim programima. Gotovo bismo fatalistički zaključili: što dalje od Zapada, to više duhovnih zvanja! No, je li baš tako?
Devedesetih godina i u nas se bio povećao broj duhovnih zvanja. Posljednjih se pak godina ponovno zamjećuje zastoj, pa i pad. Neke biskupije i provincije imaju velikih problema kad treba napraviti križaljku pastoralnih službi. Svećenika je sve manje, a njihova je prosječna starosna dob sve viša. Nade je malo. Istodobno, u Kölnu je nedavno neokatekumenska zajednica okupila oko 90.000 mladih u animaciji za duhovna zvanja. Čak 3000 ih je javno izreklo svoj "da" duhovnom pozivu. Spremat će se za nj u njihovim sjemeništima širom svijeta. S duhovnim je zvanjima uvijek bilo tako kad se neki modeli "istroše", pojavljuju se novi.
Nije li se možda model svećeništva kakvo imamo danas donekle istrošio? I nije li potrebno radikalnije tražiti neki novi put? Je li i na to mislio Papa, dok još nije bio izabran, kada je govorio o Kristovoj lađi koja pušta na sve strane? Očito je da nešto treba mijenjati. Ne bude li hrabrosti, i na našim bi se prometnicama uskoro mogli naći plakati, poput onih nedavno postavljenih u Baselskoj biskupiji, koji potiču vjernike da ne zaborave nedjelju. Malo će pomoći plakati ako nema unutarnjeg sadržaja. A on se ne dobiva konfekcijom.
