Sedamdeset nam je godina tek – kad su ovaj prpošan naslov, koji obećava budućnost, vjesnikovci dali specijalnom, rođendanskom prilogu kojim su prekjučer obilježili obljetnicu, nisu imali pojma koliko je neprikladan. Uostalom, tko je i mogao naslutiti da će prije samo dva tjedna u redakciju stići obavijest da će ih Narodne novine, pod čijom su upravom zadnje dvije godine, nakon što su bili pod Tiskarom Vjesnik, od 1. srpnja prestati izdavati, a da će im premijerka Jadranka Kosor stalno odgađati susret.
Maćehinske Narodne novine
Redakcijom se prolomila nevjerica, a otad se najčešće spominju riječi: neizvjesnost, gorčina, tuga. Smatraju da u domaćem medijskom prostoru ima mjesta za ozbiljne novine, a imaju i kvalitetne kadrove. Stoga im je teško vjerovati da možda neće imati priliku promijeniti sadašnju uređivačku politiku – i to dokazati. Ne dobivaju nikakve informacije i objašnjenja, čak ni o mogućem programu zbrinjavanja.
Jasno im je samo da ih NN ne želi. Nije im to ništa čudno, maćehinski odnos, kaže novinarka Marijana Matković, predsjednica Radničkog vijeća, trpjeli su cijelo vrijeme njihove vladavine. Novinarstvom se njihovi “šefovi” nikad nisu bavili, niti su pokazivali zanimanje za prijedloge koji su stizali iz Slavonske avenije kako bi se poboljšala kvaliteta i povećala naklada.
Oni koji ga godinama pune tekstovima svjesni su da su novine s dugom tradicijom i jake u svim rubrikama osim unutarnje, puno više od pukog proizvoda. Marina Tenžera, vrsna novinarka kulture, kaže “da je zemlja u kojoj je 99 posto tiskovina potonulo u najstrašnije žutilo civilizacijski potonula na dno baruštine”.
– Teže mi je zbog Vjesnika nego zbog sebe. Poput mnogih, i meni će egzistencija biti ugrožena, no mi ćemo preživjeti, a na kioscima će ostati Dolores Lambaša i Vlatka Pokos kao glavne protagonistice hrvatske zbilje. Prethodne vlade ipak su shvaćale potrebu postojanja ozbiljnih nesenzacionalističkih novina, a premijerka Kosor bit će odgovorna za njihovo gašenje – kaže razočarano M. Tenžera, koja je prije četrnaest godina u Vjesniku napravila prve novinarske korake. Novinari su ponosni što rade u tom listu. Među njima je i Marin Dešković, jedan od najboljih novinara crne kronike. O odanosti firmi najbolje svjedoči činjenica da je odbio laskave ponude drugih medijskih kuća, koje su mu nudile dvostruko veću plaću, ali i mjesto glasnogovornika USKOK-a 2003. Ogorčen je iznenadnom odlukom NN-a.
Tri moguća rješenja
Neizvjesnost je, kaže, najgora. Zbog prirode posla, teško ih, objašnjava, bilo što može izbezumiti, pa i gubitak posla, no ne može vjerovati da će se Vjesnik ugasiti. Borio se, kaže, da opstanu, a i danas, poput mnogih kolega, vjeruje da naklada može krenuti uzlazno.
– Smisao je svakih novina, bile tabloid ili ozbiljne političke, bilo da ih financira država ili privatni kapital, da budu čitane – smatra Dešković, diplomirani politolog.
Mnogi u redakciji slažu se da uređivačku politiku treba hitno mijenjati, a posebno divinizaciju (posebno na naslovnicama!) svakog poteza Vlade uz istovremeno apriorno blaćenje oporbe.
– Veličanje vlasti je neodrživo. Većina novinara mora se sramiti zbog manjine koja je list pretvorila u predmet ismijavanja. Marginalizirana je i vijest da je Ana Rukavina osoba godine! Vlada treba pomoći Vjesniku jer su ga sve vlade ultimativnom politikom “bit će novca dok nas hvalite”, uz vlasničke i imovinske malverzacije, dovele na rub provalije – drži Biljana Bašić.
I predstavnik HND-a u Vjesniku i urednik weba, Zlatko Herljević otvoreno priznaje loše uređivanje. Vjesnik je, kaže, oduvijek bio u raljama politike, a nijedna vlada nije imala sluha da se napravi pošten list u kojem se prelamaju sve ideje, osim, naglašava, nekadašnjeg glavnog urednika Igora Mandića. Vjesnik, drži, može postati hrvatski New York Times ili Le Monde, građanski, odmjeren, a “provladin” samo u smislu da ima vijesti koje se tiču vlade, a koje drugi mediji ne bi objavili. Podsjeća da su još prije pet godina javnosti predstavljali prijedlog Zakona o Vjesniku u kojem bi se regulirali odnosi te jamčila kvaliteta novina.
Oživjela je i ideja o javnom glasilu, da se Vjesnik zakonom regulira kao Hina i HRT. Po tom bi prijedlogu Zakona Sabor imenovao Upravno vijeće, dakle Vjesnik bi imao ravnatelja, a glavni urednik birao bi se javnim natječajem. Upravo bi to rješenje za njih, tvrdi Herljević, bilo najbolje i najpoštenije.
Druga opcija o kojoj se priča u kuloarima jest udruživanje triju državnih glasila. No, da će to toga doći malo je vjerojatno s obzirom na kaotičnu situaciju na HRT-u. Treće je rješenje za spašavanje Vjesnika, nastavlja Herljević, poštena privatizacija.
– Ako dođe do privatizacije, makar mislim da ne smije sve postati komercijalno, svim silama borit ćemo se da bude transparentna. U slučaju sumnje da se radi o prljavom novcu, prijavit ćemo slučaj Vijeću Europe – kaže Herljević. I on, poput mnogih kolega, smatra da treba uložiti u promociju.
Aparati za preživljavanje
Za razliku od njega, glavni urednik Darko Đuretek u odgovorima je štur. U posljednja dva tjedna zaposlenici od njega nisu čuli ni riječi o temi koja ih najviše zabrinjava. Od afere se ograđuje, kaže da nema nikakvih informacija, uostalom, zadužen je, govori, samo za uređivačku politiku koja je, po njemu, dobra. Za pad naklade krivi krizu.
Ni član uprave Narodnih novina Bojan Divjak nema nikakve informacije o budućnosti, odnosno gašenju Vjesnika. Vlada bi se, kaže, o tome trebala očitovati.
– Gubitak koji smo smanjivanjem rashoda uspjeli popraviti kriza je uništila – kaže Divjak.
Vjesnikovci se nadaju da će idućih šest mjeseci, dok se ne osmisli trajno rješenje, biti spojeni na, kako kaže Herljević, aparate za preživljavanje.
Pisanjem jedino u korist Vlade ugrožavaju se radna mjesta
Novinari koji su u Vjesniku zagrizili za neku “nepopularnu” temu, bili bi micani s nje – tvrdi novinarka gospodarstva i bivša zamjenica urednika u Vjesniku Marijana Matković.
Jednim od ključnih problema smatra upravo cenzuru koja dopušta objavljivanje samo onog sadržaja koji ide u na ruku Vlade. Ne samo da se time, kaže, šteti ugledu novina već se, budući da naklada zbog toga pada, izravno ugrožavaju i radna mjesta.
– Iako ne znamo hoće li Vjesnik i dalje izlaziti, pozitivno je što je redakcija danas složnija nego ikad prije da spasimo list. A i danas, iako pod pritiskom, svi radimo strogo profesionalno – kaže M. Matković te dodaje da je neizmjerno tužna zbog mogućnosti da se ugase novine izuzetno značajne za povijest novinarstva Hrvatske i bivše Jugoslavije, a u kojima su radili i velikani kao Mihovilović, Tenžera, Vlahović, Braut, Susić...
– Da sam htio sjediti i zarađivati, ne bih se ni počeo baviti novinarstvom – kaže Marin Dešković.
Radi 24 sata dnevno, nema fiksnog radnog vremena, ali s time nema problema jer za to živi. Za svoj posao izgara. U Vjesniku je deset godina, a cijelo vrijeme radi u crnoj kronici. Kad je, sjeća se, 2003. uzeo pauzu za vojsku, kolege su mu mobitelom, iako je u vojsci bio zabranjen, javili za ubojstvo Veselina Marinova!
Obitelji novinara dnevnih listova podnose velike žrtve.
– Ljudi ne razumiju što radimo, tu energiju koja nas tjera jer ona definitivno nije novac. Loš je novinar koji radi samo zbog toga – dodaje Marin Dešković.
Njegova nešto mlađa kolegica, honorarka iz gradske rubrike, bijesna je pak na upravu koja nije poduzela nijedan korak da ih spasi od potonuća.
@detour,prije nego sta pocnes pisat o vijesniku kao dnu,procitaj antihrvatske pamflete kao sta su \"slobodna\" dalmacija,yutarnji,novi list i slicno zutilo.Ako je to tebi primjer urednih novinskih kuca i primjer profesionalnog novinarstva,onda mogu samo rec, adio pameti.