Njezine su tužne oči svakoga dana uprte u ulazna vrata. Čeka ga da ih otvori, da uđe u svoj i njihov dom. A onda joj suze po tko zna koji put u proteklih 365 dana pobjegnu niz lice pa se iznova i iznova upita: "Tko? Zašto?" Odgovora nema, evo, već cijelu tužnu i bolnu godinu, koliko je prošlo otkako je njezinu starijem sinu, 24-godišnjem Hrvoju Turibaku, prestalo kucati srce.
– Ne mogu prihvatiti kako je otišao – tiho će Lidija Turibak dok sjedimo u dnevnom boravku stana u zagrebačkom naselju Špansko, u kojem se 7. srpnja prošle godine dogodio stravični zločin. Dok izgovara te riječi, suprug Ivan Turibak odsutno gleda u pod, zatim diže glavu i izgovara:
– Nećemo odustati, nećemo imati mira sve dok se ubojica našeg sina ne nađe.
U domu obitelji sve podsjeća na dan kada je Hrvoja Turibaka, uzornog studenta Građevinskog fakulteta, mladića za kojega roditelji kažu da je imao prijatelje, ali ne i neprijatelje, netko tri puta ubo nožem čija je oštrica bila duga 12 centimetara. Dnevni boravak pun je Hrvojevih fotografija koje obasjava svjetlost svijeća. Svijetle one i pokraj fotografije u hodniku, na mjestu gdje je još uvijek nepoznati ubojica nasrnuo na mladića koji je smrtno ranjen oteturao do svoje sobe, gdje ga je mrtvog pokraj kreveta pronašao dvije godine mlađi brat Tomislav. Tako u sjećanjima i uspomenama, ni na nebu ni na zemlji, danas uz pomoć tableta preživljava Hrvojeva obitelj.
Mjesecima je noću vrištao
– Samo da se otkrije tko je to učinio. Neće nam biti lakše. Ali će biti drukčije – progovara Lidija Turibak.
Po tko zna koji puta ona i njezin suprug iznova slažu kockice što se sve događalo te naizgled sasvim obične subote.
Hrvoje je ustao nešto kasnije no obično jer je večer prije bio na proslavi prijateljeva diplomskog. Mati Lidija skuhala je ručak i sa suprugom Ivanom oko 13 sati krenula u trgovinu, iako nikada nisu u to vrijeme išli. – Vraćamo se brzo – kazali su sinu izlazeći kroz protuprovalna vrata svog stana u Ulici Drage Gervaisa na kućnom broju 12. Nikada ih, kažu, nisu zaključavali. Čak ni noću. Hrvoje im je, sjedeći za računalom u svojoj sobi, samo mahnuo. Brat Tomislav pozvao ga je da se odu rolati. Nije imao vremena. Ali je obećao da će u 16 sati ići zajedno na tenis...
– Kad se Tomislav vratio s rolanja, našao ga je u sobi na podu. Popipao mu je puls, zvao pomoć... A onda su ga odveli i osumnjičili za bratovo ubojstvo... – govore supruzi Turibak.
Oni ni u najcrnjem scenariju nisu pomislili da bi Tomislav mogao biti kriv. No, smatraju da je predugo vremena prošlo dok i službeno nije skinuta sumnja s njega.
– K nama su policajci došli s imenom i prezimenom osobe koju će osumnjičiti: Tomislav Turibak. U policiji su mu govorili da je ubojica, nisu mu dali ni jesti ni piti. Najgori je bio, pričao nam je kasnije, inspektor Šimatović. On mu je kazao da će iz Remetinca ići u Lepoglavu na 30 godina, da će ga tamo silovati... U jednom trenu te torture pokazao mu je Hrvojevu fotografiju i rekao: "Vidiš, njega si ubio." Tomislav kaže da je on sve vrijeme samo molio krunicu i da ih je molio da ga odvedu na Kamenita vrata. A sad kad više nije osumnjičen, gdje je javna isprika? Mi ju tražimo. Pa našem je Tomislavu život uništen. Kad su ga pustili, samo je povraćao, mjesecima je vrištao po noći, ne može ući u Hrvojevu sobu... Njemu je brat bio uzor. Sada nastoji prihvatiti da u stanu stalno gore svijeće, da plačemo... I svaki dan nam govori da nas ne želi izgubiti. Jedna cijela obitelj je uništena i to ne smije pasti u zaborav. Nađite ubojicu, možda tako spasimo nečije dijete – govori Lidija Turibak.
– Dižemo Tomislava kad padne. Sva sreća da ne tonemo svi u isto vrijeme – domeće Ivan Turibak.
Mole se da im proradi savjest
Policiji zamjeraju na nizu propusta u istrazi pa govore da su u stanu uništeni tragovi, groze se pomisli da je, kao što se pisalo, izgubljen DNK pronađen na mjestu ubojstva, kažu da su odvode policajci rastavljali u potrazi za dokazima nakon što je stan bio opran od krvi...
– Krv u stanu prali su Hrvojevi prijatelji i naš susjed. A nas je policija nakon ispitivanja dovezla pred zgradu i ostavila vani, na cesti. Naš stan je bio zapečaćen i u njega nismo mogli. Susjedi su nas primili k sebi. Ispitivali su krive ljude, osam mjeseci sumnjičili našeg Tomislava. Hrvoje je ubijen kukavički, s leđa. Netko je sve to isplanirao, napravio. Ali tko? Savršeno ubojstvo ne postoji, postoje samo nesavršeni istražitelji. Je li netko od nadležnih odgovoran za sve što je krivo učinjeno? Naša obitelj ne može platiti privatnog istražitelja, znači li to da nas možete ubijati? Pitamo sve one institucije koje su zakazale: Gospodo, da je vaše dijete ubijeno, bi li ubojica tada bio pronađen? Većina inspektora koja je radila na našem slučaju smijenjena je. Zbog čega? Tko štiti i krije ubojicu? Neću prihvatiti da se istraga okonča pronalaskom nekog drugog Šlogara. Policija nas optužuje da ne surađujemo s njima. Odgovorila sam im da oni u moju kuću više ne mogu ući, osim kad nam budu došli reći da su našli ubojicu – izgovara Hrvojeva majka.
Ne vjeruju, kažu, da je Hrvoje otvorio vrata nekome nepoznatom. Naime, doznali su, a kasnije i isprobali, da se protuprovalna vrata mogu otvoriti uz pomoć bankovne kartice pa zato sumnjaju da se netko ušuljao u Hrvojev dom, u kojem je trebao biti zaštićen i osjećati se sigurno, i ubio ga.
A u prilog sumnji Turibaka o loše odrađenom očevidu govori i to da su nedavno u Hrvojevu ormaru pronašli sinove traperice, prebačene preko vješalice. Bile su sve krvave. Majka Lidija Turibak odnijela ih je u policiju.
– Ne znam kako ih nisu našli. Ja sve donedavna nisam imala snage slagati njegovu odjeću. A onda sam usnula san u kojem me moj Hrvoje pitao: "Majko, što moje stvari još rade u stanu?" Tada smo počeli prevrtati, tražiti. I našli smo te hlače, ali i crvenu žensku majicu, zguranu između zida i kreveta. Rastavit ćemo i ormare u hodniku. Sve samo da nešto nađemo, možda pomogne... Svaki dan istražujemo, analiziramo, gledamo, čitamo... Želimo znati. Osnovali bismo, kao i roditelji Luke Ritza, zakladu. Ali ne znamo zašto je naš sin ubijen, što je i kome skrivio? Nije bio kriminalac, već mladić koji je ulagao u sebe i želio živjeti. Neki nam ljudi govore da je razlog ubojstva ili koristoljublje ili ljubomora. Novca nije imao. Sve što u stanu vidite, stekli smo suprug i ja svojim radom, kupovali na kredit. Mora nismo vidjeli sedam godina – govori Lidija Turibak.
Najlakše joj je, kaže, kad je nitko ništa ne pita, kad plače. Zahvalna je ljudima s kojima radi što je razumiju. Od Tomislava pokušava, koliko može, skriti suzne oči. Ali on vidi koliko je tužna, koliko ona i otac pate. Pati i on i teško mu je govoriti o proteklih godinu dana svog života.
– Svaku večer kad se molimo, molimo da proradi savjest onima koji su to organizirali, učinili. Molimo za svog sina, ali i njegova ubojicu, da se preobrati. Policiji sam rekla da ćemo ubojicu naći ili oni ili mi. Kad se to dogodi, neka me okruže da ga ne ubijem. Ali neka mi daju da ga vidim, da ga pogledam u oči. Mi smo vjernici i znamo da naš Hrvoje živi. Ali ja sam toliko sebična da mi jako nedostaje – kroz suze će Hrvojeva majka dok ulazimo u njegovu sobu, kamo se povukao otac Ivan, radeći nešto za računalom, za sinovim radnim stolom.
Kapljice krvi na knjigama
– Najprije nam je bilo jako teško ući ovamo. A sada izvlačimo šibicu tko će spavati u Hrvojevu krevetu. Osjećamo da nam je tako još bliže – govori Lidija Turibak dok mi pokazuje Hrvojeve knjige posložene ispod stola. Na njima ima još kapljica njegove krvi koje ona ne da obrisati, baš kao ni one u hodniku gdje je ubijen.
– Nitko nas do sada nije upitao kako živimo, kako liježemo, a kako se budimo i je li uopće spavamo. Srećom, ima dobrih ljudi koji su uz nas, tješe nas i pomažu, ali Hrvoja nema i to boli. Jako boli. Ubojica je i dalje na slobodi, ruke su mu krvave od našeg djeteta. Kako je uopće moguće da još nije pronađen, gdje mi to živimo? Zar je samo nama u interesu da se ubojica nađe? Ako treba, organizirat ćemo prosvjede, pisati pisma nadležnima u Europi, možda se onda nešto pokrene, možda se ubojica ipak otkrije ili su to viši ciljevi pa smo svi u opasnosti? – pitaju se Turibakovi.
Neće, ponavljaju, dopustiti da njihov sin padne u zaborav.
– Kao da nam je tjedan prije zločina želio nešto reći. Ne, ne znamo što bi to moglo biti. A on, kao da je osjetio da neće još dugo biti s nama – govore roditelji pa mi pokazuju snimku koja je nastala 7. lipnja, na Hrvojev 24. rođendan i njihovu 25. godišnjicu braka, kada su u crkvi obnovili bračne zavjete. Stojeći za oltarom Hrvoje Turibak roditeljima je čitao izvadak iz 2. poslanice Timoteju.
– Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti... – odzvanjale su riječi Hrvoja Turibaka.
Mati i otac samo su se nijemo pogledali. Čekaju oni da se probude iz ovog ružnog sna, da Hrvoje odnekud opet dođe na vrata njihova doma i kao puno puta prije zapjeva:
"Dobra ti večer, mati moja..."
