Partitokracija napada Milanovića, a shizofrena javnost Tomaševića. Zašto je tako? Razlozi bi mogli biti dublji da su obje strukture kadre dublje razmišljati, ali riječ je o banalnom, frojdovsko-pavlovljevskom refleksu. Partitokracija se razbjesni nad pojedincem koji djeluje izvan subordinativnog sustava u kojem se podčinjavanje višem autoritetu odvija u ritmu marševnog koraka pa kad vrhovni zapovjednik naredi paljbu svi kao jedan, dobri vojnici bez imalo Švejka potegnu pištoljčiće na svetu vodu i zaspu metu mlazevima izlučina koje se vrate kao kad netko odluči pomokriti se a da ne provjeri smjer vjetra. Shizofrena javnost se pak okomi na metu u situaciji kada se osjeti interesno ugroženom i kad poredak, ma koliko kvaran i destruktivan bio, zaljulja nekonvencionalni ritam odudaranja od ustajale svakodnevice razdraganog pogodovanja i lukrativne igre skrivača. Daleko od toga da su i Milanović i Tomašević idealne političke figure, ali paradoks hrvatskog političkog trenutka i leži u tome: nesavršenost jest njihova najveća snaga.
To što je Zagreb prljav, nije slika sposobnosti gradonačelnika, nego slika kulture onih koji u Zagrebu žive
Otvori KEKS Pay
