Nestvarna je količina apokaliptičnih slika koju su nam o budućnosti svijeta ostavili biblijski proroci. I inače, riječ je o knjizi koja vrvi histeričnim nasiljem, razvratom, krvoprolićima, izdajstvom, poglavito njen stariji dio, dok nam je onaj novi pokušao ponuditi soft verziju, ali s podlim "virusom" vrste obilježene grijehom do te mjere da se morao roditi čovjek koji će svojom žrtvom sve naše grijehe, pa bili mi tek rođeni, preuzeti na sebe. Oduvijek me intrigirala činjenica da su proroštva svijetu predviđala nezamislivo užasna okončanja, a još više mučilo me pitanje zar u ta vremena nije postojao baš nijedan optimist koji je bio kadar zamisliti skladnu, miroljubivu, prosperitetnu, gotovo pa rajsku budućnost svijeta. Onda mi je palo na pamet da su po zakonu velikih brojki morali postojati i optimisti, ali da ih u redakciji i selekciji biblijskih tekstova, oni što su odlučivali što će ući između crnih korica jednostavno nisu pripustili u knjigu. U prvi mah može izgledati čudno, nastrano ili urednički neutemeljeno, ali već u drugi mah morao sam priznati da je riječ o postupku čistog genija. Zlog, doduše, ali opet genija. Biblija je morala vrvjeti najužasnijim užasima da bi generacijama, kao na Zemlju spuštena božja riječ, širila atmosferu straha. To je opet bilo nužno da bi se u takvoj atmosferi lakše vladalo masama, jer nikada masa neće biti toliko podatna najluđim nakanama upravljača kao kad se boji. Govorimo o jednostavnoj stvari, umijeću ovladavanja i ishodišno iz toga vladanja. Strah okamenjen u zapovijedima spuštenim s brda, a onda i u vizijama mahom shizofrenika što su jedinu ljepotu pronalazili u epohalnim kataklizmama do danas je ostao efikasan model pa se utrka u održavanju situacije oglašene neprekidne opasnosti trči i u ovo vrijeme. Kada obične kiše dobivaju crvene alarme, kada snijeg zimi postaje horor-situacija, kada vanjski i unutrašnji neprijatelji prijete našem načinu života, kada otkazi, smanjenja plaća, rate kredita dželatski vise nad glavama prestrašenih. Biblija je odradila svoje, uvjerila nas je da je bezbožništvo odbiti živjeti unutar kulture straha i da je blasfemično tražiti dostojanstvo u ovom, umjesto ga tupavo iščekivati u obećanom, drugom životu, na onom svijetu s kojeg nam se nitko nikada nije javio. Niti hoće. Iza straha slijedi pokornost, iza nje nedjelatnost, iza toga mirenje s višom i zacrtanom sudbinom, iza toga zadovoljstvo sitnim i uglavnom perifernim popuštanjima koja vam upravljači udijele. Bog i nebo ako su doista čovjeku željeli išta dobrog, ne bi ga kaznili baš svaki put kada je pokazao i najmanju namjeru za vlastitom voljom; kada je želio spoznati, kada je želio učiniti i naučeno prenositi, kada je logikom zdravog razuma htio staviti na provjeru iracionalne dogme koje su morale biti nedodirljive jer bi kod najmanje provjere ispadale običnim bedastoćama. Prvi genocid u povijesti obavio je baš drug bog kada je odlučio potopom satrati sve živo na mjestu koje je stvorio i ako je već bilo grešnih, zašto su morali stradavati nevini, zašto svojom neograničenom moći i mudrošću nije napravio selekciju, zašto je odlučio pobiti i sve životinje. Posljednji sud nije naš i mi ne možemo utjecati na njega, njegov pravorijek nema instituta žalbe, niti nam je osigurao branitelja. Bića smo pred beskonačnim prijekim sudom. Prestrašen čovjek ne može biti slobodan. Oslobođenje podrazumijeva prije svega odbacivanje straha, pogotovo od izmišljenih i zamišljenih autoriteta. Tehnologija kojom se sada toliko ponosimo nije ništa drugo nego osuvremenjena mogućnost za binarnu ekspanziju biblijskih strahova, pogotovo u medijskom aspektu i svi koji uređuju bilo koju od medijskih platformi ne čine ništa drugo, svjesno ili ne, nego umjesto iznošenja istine narod guše crnilom bez presedana u kvantiteti.
Uređivanje danas nije stav, nego iskazivanje pokornosti. Jer i urednici su ljudi, i oni se boje
Otvori KEKS Pay
