Postoje dvije tragedije u ljudskom životu, kako je tvrdio pisac Oscar Wilde (ako se na njega uputno pozivati, zbog njegova burnoga života): jedna da ljudi ostvare svoje snove, a druga da ih ne ostvare. U koju bi vrstu tragedije trebalo svrstati masovno izražavanje nezadovoljstva građana u nekoliko europskih metropola, najsvježije u Varšavi, s energijom kakva nije viđena od ostvarenja njihova snova rušenjem Berlinskoga zida? Za kojim snovima oni (ponovno) idu? Malo bi se tko usudio reći da je tragedija u tome što je u Poljskoj pao komunizam, zna li se koliko su Poljaci bili poznati po antikomunizmu dok je komunizam bio na vlasti; teško je zamislivo da su u domovini Karola Wojtyle ljudi promijenili temeljna uvjerenja i da žale za vremenom kad su lošije živjeli i bili manje slobodni. Da netko i hoće, taj se dio prošlosti ne da vratiti, ni izbrisati.
Iza željezne zavjese razvijale su se aspiracije na demokraciju; to je bilo pogonsko gorivo u rušenju komunističkog režima. Nije se razvijala demokratska svijest, pa su se poslije oslobođenja od totalitarizma pojavile Minervine sove koje su vidjele u tami, ali nisu vidjele na svjetlosti
Otvori KEKS Pay
