Bila je to prva, ali i posljednja sjednica koju je prvi predsjednik Hrvatskog sabora Žarko Domljan sazvao putem medija. Zastupnicima je odaslana poruka da će sjednice biti, no mjesto je ostalo tajna. Dio zastupnika okupio se pred hotelom International u zagrebačkoj Miramarskoj ulici, dio je čekao pred Gradskom kavanom na Trgu bana Jelačića. Potom su u dva autobusa svi prevezeni u Ininu zgradu u Šubićevu ulicu. Ideju o toj lokaciji predsjedniku Sabora Domljanu dao je tadašnji predsjednik Vlade Franjo Gregurić. Vjerojatno nije ni sanjao da će za 22 godine Inom upravljati mađarski MOL, a da će hrvatsko pravosuđe tražiti izručenje predsjednika uprave te mađarske kompanije.
Dan ponosa i slave
Možda bi predložio neki drugi podrum. Ali, eto ispalo je baš tako i upravo je u podrumu Inine zgrade 8. listopada 1991. Sabor jednoglasno izglasao hrvatsku neovisnost. Hrvatska je raskrstila s Jugoslavijom kao što je u istom mjesecu, prije 73 godine raskrstila s Austro-Ugarskom.
Bio je to dan pun ponosa, ali i pun neizvjesnosti. Dan prije, zbog čega se i tražila tajna lokacija, zrakoplovi JNA raketirali su Banske dvore u kojima je tada bio ured predsjednika Franje Tuđmana. Jedna od četiri razorne granate pogodila je zgradu i potpuno uništila netom uređeni dvor. Vrijeme i datum raketiranja nisu odabrani slučajno. Baš toga dana istekao je tromjesečni moratorij na ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Hrvatske donesenu 25. lipnja 1991. na inzistiranje Europske zajednice. A koju minutu prije 15.02 sata, kada se dogodio napad, Tuđman je završio ručak koji je u granatom uništenoj prostoriji imao s predsjednikom savezne vlade Antom Markovićem i predsjednikom Predsjedništva SFR Jugoslavije Stipom Mesićem. Da je kojim slučajem atentat na predsjednika uspio, prvi čovjek u državi bio bi Domljan, koji je u tom trenutku bio u Maloj vijećnici Sabora, s druge strane Markova trga.
– Odjednom je nešto ruknulo. Čuli su se jauci, uzvici, svi su izletjeli van iz svojih soba. Granatiranje Zagreba tih se dana očekivalo, tako da nisam pomislio ništa posebno. No nakon nekoliko minuta pronio se glas kako se iznad Banskih dvora diže dim. Izjurio sam iz Sabora i pretrčao trg. Prvo što sam vidio jest to da onih novih, masivnih hrastovih vrata više nema. Pretvorila su se u iverje o koje sam se spoticao trčeći – opisuje Domljan.
U zgradi je bilo još gore. Ušao je i službeniku naredio da ga odmah odvede predsjedniku. On mu je rekao da se ne zna gdje je, na što je Domljan ponovio da ga se izvoli odvesti predsjedniku.
– I potom su me automobilom odvezli u Tkalčićevu ulicu. Ja sam kao dječak haračio Tkalčom jer sam blizu živio, ali nisam znao da ispod jedne kuće, duboko u ulici, postoji vojni tunel. Uveli su me unutra i u jednoj prostoriji, polumračnoj, sjedio je predsjednik Tuđman – sjeća se Domljan. Kaže, prvi put ga je vidio takvog: bio je blijed, pokoleban, nervozan, izgubljen. Kao i svatko tko izbjegne sigurnu smrt. Bio je to i trenutak kada je shvatio da u svojoj neposrednoj blizini ima doušnika. Za razgovor nije bio raspoložen. Tek je kratko s Domljanom dogovorio sjednicu Sabora. Ali već sutradan bio je opet onaj stari. Vidio je to Domljan kada ga je usred sjednice Sabora, koja se održavala u Ininoj zgradi, pozvao na sastanak Vrhovnog državnog vijeća. Pa je sjednicu Sabora nastavio voditi Vladimir Šeks.
Tuđman se, kaže Domljan, do tada već potpuno pribrao. Znao je da je vrijeme razgovora i pregovora gotovo, da nema više čekanja i oklijevanja.
– Do tada je još vjerovao da će se uspjeti dogovoriti i zaustaviti rat. On je ipak u JNA proveo jako puno godina i bio je siguran da Armija neće napasti jednu od republika. Dugo je vjerovao i generalu Veljku Kadijeviću, po mom mišljenju i previše. Ali nakon raketiranja vidio je da na dogovor može zaboraviti – napominje Domljan.
Potraga za oružjem
Uslijedilo je najteže razdoblje za Hrvatsku. Srpske snage napadale su hrvatske gradove s mora, iz zraka i s kopna, u studenom je pao i Vukovar, a embargo na uvoz oružja bio je na snazi. Počela je masovna kupnja oružja, pa se Domljan prisjetio i svog posjeta Čileu potkraj 1991. Tamo je, kaže, održao govore u Senatu i Predstavničkom domu, obavio sastanke s čileanskim ministrima, a trebao ga je primiti i tadašnji čileanski predsjednik Patricio Aylwin koji, kaže Domljan, ima hrvatske korijene. No sastanak je naglo otkazan.
– Bio sam malo iznenađen, no uskoro su mi prišapnuli da sada nije trenutak za takav sastanak. Poslije sam saznao da je netom prije sastanka zaplijenjen čileanski brod pun oružja za Hrvatsku– prisjeća se Domljan.
U to vrijeme, kaže, trebalo se snaći. Osvojene su neke vojarne, neke su i predane, a dosta vojnog oružja palo nam je, kaže Domljan, u ruke i nakon Sarajevskog sporazuma iz prosinca kojim je dogovoreno povlačenje JNA sa svim oružjem iz Hrvatske. Bila su to, kaže prvi predsjednik Sabora u samostalnoj Hrvatskoj, kritična vremena u kojima se puno toga dogodilo.
– Kad danas razmišljam o tome kolike su unutrašnje i vanjske snage bile protiv samostalnosti Hrvatske, onda sam siguran da je ovaj put Providnost bila na našoj strani, a kada je tako, onda su sve zemaljske sile nemoćne – završava Domljan.
>>Tuđmana spasila dojava, JNA ga gađala američkim bombama
