Tajna izvješća CIA-e, objavljena ovoga mjeseca, nastala u razdoblju od 1948. do 1990. godine, predstavljena su na međunarodnom forumu na kojem je iz Hrvatske bio samo doc. dr. Tvrko Jakovina s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U tim izvješćima govori se o slomu Hrvatskog proljeća, hrvatskoj emigraciji, ali i o stanju u Jugoslaviji. Poseban dio analiza je stanja uoči agresije na Sloveniju i Hrvatsku.
Jeste li očekivali ovakav sadržaj dokumenata koje je CIA-a (Središnja obavještajna služba) izradila za bivšu Jugoslaviju?
– S pravom se može postaviti pitanje zašto ovi dokumenti tolike godine nisu bili dostupni javnosti kad u njima nema ničega presudno novoga. Možda zato što ih piše CIA i ljudi koji promišljaju politiku SAD-a. No ti su izvještaji konzistentni i prilično precizni za to razdoblje od hladnoga rata do početka devedesetih. Međutim, ono što je najzanimljivije jest činjenica da se iz tih izvješća vrlo jasno vidi što su američki interesi. Jasno je da su se nekih stvari koje su se jugoslavenskoj politici činile ključnima američke službe tek površno doticale. SAD-u je bilo jedino važno da se utjecaj SSSR-a ne proširi na ovaj prostor i sve je gledano kroz tu prizmu.
Iz ovoga što ste rekli proizlazi da ta izvješća CIA-e (na 716 stranica) mogu poslužiti ne samo našim povjesničarima nego i političarima da shvate način razmišljanja američke politike i njihove interese.
– Dakako, izvješća pomažu da vidimo što druge zanima kod nas i što su njihovi prioriteti, koliko su različiti od onoga što smo mi smatrali prioritetima. No pitanje je koliko takve analize političari percipiraju jer neki visoki političari ne čitaju takve stvari iako su za njih proizvedene. Uvijek postoje različite razine informacija i pitanje je hoće li one biti prepoznate u pravom trenutku.
Zanimljivi su dijelovi u kojima se navodi da je Jugoslavija molila zapadne zemlje da joj pomognu u evidentiranju radne snage koja je odlazila u zapadne zemlje.
– Točno, u tom se izvješću izražava čuđenje što Jugoslavija, koja je bila u to vrijeme poluzatvorena zemlja, nema takvu evidenciju radne snage. Naime, dio ljudi tada je odlazio u zapadne zemlje raditi jer im je već netko tamo radio, a moglo se lakše putovati nego, npr., iz Poljske pa su praktično poluprivatnim kanalima odlazili u inozemstvo. Oni su gledali kroz komunistički sustav i kroz činjenicu da je taj sustav imao puno rupa i da nije na svim razinama bio tako čvrst. Utoliko je ta analiza zanimljiva jer se od gastarbajtera očekivalo da će prenijeti znanje i pomoći u fazi industrijalizacije. No ti su ljudi uglavnom ili ostajali u zapadnim zemljama ili su ulagali u nekretnine.
Međutim, CIA je nagovijestila međunacionalne sukobe, ali ne i rat u Jugoslaviji.
– Govorili su da neće doći do međurepubličkog rata, ali da će doći do velikoga krvoprolića. Podložno je interpretaciji jesu li pogodili ili nisu. Mislim da su najviše promašili oko Kosova jer su očekivali da će Srbija biti zaokupljena događajima na Kosovu i da se neće baviti drugim dijelovima Jugoslavije. No Kosovo je bilo najveće iznenađenje.
Na konferenciji na kojoj ste bili nazočni posebno je bilo riječi o njemačkom priznanju Hrvatske i Slovenije te o priznanju Svete Stolice.
– Potrebno je razbijati taj mit o preranom njemačkom priznanju novonastalih republika. To nije točno ni po jednoj osnovi jer do ljeta 1991. Njemačka, a ni Sveta Stolica, nisu imale takve stavove kao u drugom dijelu godine. Međutim, događaji u Borovu Selu bitno su utjecali na promjenu raspoloženja, ali i u nekim američkim krugovima. SAD je malo poslije Njemačke i Svete Stolice priznao Hrvatsku i Sloveniju, ali je BiH priznao odmah.
Je li to zato što je SAD podržavao opstanak Jugoslavije?
– To je problem bivših američkih diplomata koji su i na ovom sklupu izrijekom govorili da su voljeli Jugoslaviju, a jedan od njih je bivši državni tajnik Lawrence Eagleburger.
Hoćete reći da su osobne zablude diplomata bile presudne? Upravo je Eagleburger priznao, petnaest godina nakon rata u Jugoslaviji, da ga je Milošević očarao i potpuno zaludio.
– Upravo tako. Razgovarao sam s nekim američkim diplomatima koji su za vrijeme Miloševića bili u Beogradu. Oni su također tvrdili da je atmosfera u njegovu uredu bila čudna, ali da on nije bio neugodan i da se s njim dalo razgovarati bez obzira na to je li održao riječ. To nije nevažno u politici. Oni su dolazili u tešku misiju i onda kad bi nailazili na krutu atmosferu, npr. kod Tuđmana. To je o Hrvatskoj stvaralo nesimpatičnu sliku, a pogotovu kod ljudi koji su došli već pripremljeni. Zato je Miloševićev pristup imao uspjeha. No moram kazati da Amerika tad nije bila za Miloševića, nego za opstanak Jugoslavije. No tu je Miloševićevo umijeće – uspio je skupiti različite struje i ideje oko istog cilja.
Držite li da će se nakon objave izvješća nešto bitno promijeniti u percepciji naše pozicije u odnosu na odnose sa SAD-om? Hoće li nas izvještaj osvijestiti u smislu realnijeg sagledavanja naše važnosti i pozicije u odnosima s velikim silama?
– Nadam se da je u Ministarstvu vanjskih poslova postalo jasno da nemamo osobito važnu ulogu čak ni u regiji u kojoj jesmo. No nismo nevažni, zasigurno smo najuspješniji u ovom dijelu Europe. Po svim ovim analizama jasno je da su Srbija i Hrvatska jedino tretirane i da je taj odnos bio važan, ali je jasno i da je za Titovu Jugoslaviju srpsko pitanje bilo važnije. Treba realno procjenjivati snage jer nismo veliki faktor, ali ruku na srce, rijetko je to koja zemlja naše veličine.
Dokumenti SFRJ kao da nisu naši
Što je s dokumentima bivše SFRJ?
– Naše ministarstvo kulture trebalo je već nešto učiniti kako bi Hrvatska, poput Slovenije, počela s kopiranjem dokumenata nastalih za bivše Jugoslavije. Arhiva je CK SKJ u Beogradu, a Slovenci su je počeli kopirati i čak su izdali knjigu dokumenata o Osimskim sporazumima. Kasnimo i moramo zbog tih dokumenata putovati u Ljubljanu i Beograd umjesto da smo se, na temelju pohranjena ugovora o sukcesiji iz 2004. pri UN-u, i mi počeli služiti arhivskom građom na koju imamo pravo kao zemlja sljednica bivše Jugoslavije. Naime, Slovenci preko inventarnih knjiga kopiraju građu, a mi se ponašamo kao da to nije naše.
Izvješća su hladna
Jedno od izvješća odnosilo se i na razdoblje prije samog rata na prostoru bivše Jugoslavije. Koliko su informacije CIA-e bile precizne u procjeni stanja i budućih događanja?
– Može se reći da su u visokom postotku bile precizne kao i u izvješćima za neka druga razdoblja. Zanimljivo je da su ta izvješća hladna, precizna i distancirana. Obrađujući npr. ustašku emigraciju, oni nisu davali svoje komentare niti su se vrijednosno određivali o njoj, već su samo analizirali činjenice i uklapali to u onodobna zbivanja.
