– Ovo jesu najteži dani za Možemo! otkako su ušli u nacionalnu politiku, ali ne zato što im prijeti trenutačni pad vlasti u Zagrebu, nego zato što se prvi put slomio mit s kojim su pobijedili, onaj da su oni iznimka, da znaju vladati drugačije, da su socijalno osjetljivi i da im se kritika vlasti koju su godinama poticali na svim razinama, osobito gradskoj, neće vratiti kao bumerang – kaže za Večernji list komunikacijski stručnjak i analitičar Božo Skoko, komentirajući niz problema u kojima se našla stranka Možemo! s gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem. – Štrajk i Maksimir nisu slučajno spojeni u isti tjedan. Jedan razotkriva granicu njihove socijalne politike kad se sudari s proračunom, a drugi razotkriva granicu njihove "stručne" politike kad se sudari s ukusom grada. U oba slučaja prestali su biti tužitelji, a postali optuženici. Taj je politički prijelom važniji od broja tramvaja na pruzi – kaže Skoko.
Posljednjih dana pod velikim su pritiskom Zagrepčana zbog idejnog rješenja stadiona u Maksimiru i štrajka radnika ZET-a i Holdinga, koji je donio velike probleme građanima, posebno u javnom prijevozu. Kako će se to nezadovoljstvo građana odraziti na političku budućnost Možemo! u Zagrebu, a kako na nacionalnoj razini? Zanimljivo je da se istaknute figure stranke poput Ivane Kekin i Sandre Benčić ne pojavljuju previše u javnosti, a u medijima posljednjih dana najčešće istupa gradski zastupnik Damir Bakić koji je u emisiji Hrvatskog radija "U mreži prvog" ustvrdio kako najveću odgovornost za trenutačnu situaciju snose sindikati, čije je zahtjeve ocijenio neumjerenima i neprihvatljivima za gradske financije. Kako je kazao, plaće u ZET-u i Zagrebačkom holdingu u prethodne dvije godine kumulativno su porasle oko 40 posto, dok su sindikati u novom krugu pregovora tražili dodatno povećanje koje bi, kada se sve zbroji, prelazilo 20 posto. Pitanje je i kako će se štrajk odraziti na rejting gradonačelnika Tomislava Tomaševića.
– Gradonačelnik Tomašević krizu nosi bolje nego što oporba to koristi za vlastiti probitak, ali i lošije nego što njegova stranka reagira. Nije se sakrio, niti je odmah popustio. No, ton mu je postao onakav kakav su godinama prezirali – da su sindikati nerealni, građani neka se prilagode, a da struka zna bolje od navijača. To je jezik vladajućih, a ne pokreta ili aktivizma. Ako štrajk potraje, građani nastave trošiti na taksije, a smeće se nastavi gomilati na ulicama, taj jezik će im se razbiti o rejting. Ako probleme brzo zatvori uz privid čvrstoće, preživjet će mandat uz ožiljak. Odsutnost Ivane Kekin i Sandre Benčić nije misterij, već mi se čini kao svjesna podjela uloga. Zagreb neka se muči lokalno, a nacionalni brend neka ostane napadački. Kratkoročno je to pametno, ali je dugoročno jako riskantno jer birač vidi istu stranku. Kad jedni šute dok drugi upravljaju krizom, poruka je da Možemo! još ne zna biti istodobno vlast i oporba na dvije razine. Drugi mandat imaju, izbori su 2029. Ali reputacijska šteta ide brže od kalendara. Ako ostane percepcija da nisu kadri ostvariti dijalog sa sindikatima, riješiti problem smeća niti napraviti stadion kakav građani žele, na čemu su zgodno trebali poentirati, na sljedećim izborima im neće pomoći stara priča o transparentnosti, Jakuševcu i Bandiću – ističe Skoko.
Analitičar i povjesničar Ivan Tepeš kaže kako bi Možemo! trebao osvijestiti činjenicu da je na prošlim lokalnim izborima osvojio 70.000 glasova manje nego na svojima prvima, te sukladno tome razvijati političku strategiju želi li opstati u Zagrebu i pozicionirati se kao alternativa na nacionalnoj razini.
– No, unatoč tome, vodstvo stranke kao da povlači suprotne poteze. Iako je aktualni štrajk medijski najeksponiraniji, on nipošto nije jedina kriza koja je pogodila gradsku vlast. Budući da ga osjećaju svi građani, bez obzira na to prate li dnevnu politiku ili ne, ovaj štrajk predstavlja najveći ispit za gradsku upravu do sada. Komunikacija Možemo! tijekom ove krize iznimno je loša. Neprihvatljivo je da se oni koji su nekada kao prosvjednici ležali po asfaltu danas prema radnicima ponašaju isključivo s pozicije moći, bez trunke empatije i spremnosti na kompromis. Takav kruti stav šteti njima, ali i SDP-u. Socijaldemokrati bi svoju političku agendu nasuprot HDZ-u trebali graditi upravo na socijalnoj osjetljivosti i brizi za "malog čovjeka", što vozači i vozačice ZET-a svakako jesu. Dodatan teret za vlast predstavlja i percepcija da se iz gradskog proračuna milijunskim iznosima financiraju njima bliske udruge. Izrazito loš autogol bilo je i medijsko forsiranje takozvane "vozačice heroine", za koju se ubrzo ispostavilo da je politički aktivna i da otvoreno podržava gradonačelnika i Možemo! – napominje Tepeš. Smatra da ovo nije prva kriza u kojoj je aktualna vlast podbacila.
– Sličan obrazac lošeg kriznog upravljanja vidjeli smo i u slučaju Kostanjević, kojeg je Tomislav Tomašević bezrezervno i, pokazat će se, pogrešno branio. Ista se priča ponavlja i s projektom stadiona. Građanima i navijačima nije ostavljeno dovoljno prostora da budu odlučujući glas, pa je cijeli odabir ispao netransparentan i popraćen sumnjama, poput pitanja zašto je izabrana baš tvrtka iz Milana, grada s kojim je aktualni predsjednik Dinama blisko povezan. Isključivost je Možemo! demonstrirao zabranom Thompsonova nastupa, pokušajem opstrukcije dočeka rukometaša i uskraćivanjem dozvola za zastave Hodu za život. Žele li s SDP-om preuzeti vlast u državi, to su pogrešni koraci. Time šalju poruku da služe samo uskoj skupini ideoloških sljedbenika, a ne svim građanima. To uvelike otežava poziciju SDP-u, koji mora privlačiti birače centra, dok o potezima Možemo! uglavnom šuti ili ih potiho odobrava – kaže Tepeš za Večernji list i dodaje kako "taktika skrivanja" saborskih zastupnica Ivane Kekin i Sandre Benčić također šalje lošu poruku koja bi ih mogla skupo koštati na parlamentarnim izborima.
– Pitanje je jesu li uopće svjesni da hrvatski birači povijesno nisu skloni "stavljati sva jaja u istu košaru". Prepustiti istoj političkoj garnituri istovremeno upravljanje glavnim gradom, Banskim dvorima i Pantovčakom većina građana nije sklona. Budući da ljevica već kontrolira Zagreb i Pantovčak, ambicija da osvoje i Banske dvore i tako preuzmu sve ključne poluge moći u državi u startu im stvara problem kod birača. Ako Možemo! ne postane fleksibilniji, otvoreniji prema svim građanima i socijalno osjetljiviji, teško će zadržati vlast u Zagrebu. Istovremeno, time će nanijeti golemu štetu i partneru SDP-u te mu značajno umanjiti šanse za preuzimanje vlasti u državi – zaključuje Tepeš.
Analitičar Jerko Trogrlić smatra da je ovo što se događa među ozbiljnijim političkim testovima za Možemo! otkako upravlja Zagrebom, ali zasad se, kaže, čini da je veći dio medijskog i dijela javnog nezadovoljstva usmjeren prema načinu na koji sindikati vode štrajk nego prema gradskoj vlasti.
– I Večernjakova online anketa pokazuje više protivnika štrajka nego njegovih pobornika, uz dodatnu skupinu koja podržava zahtjeve, ali ne i ovakav oblik štrajka. To, međutim, za Tomaševića nije trajna zaštita. Ako danima ili tjednima ne bude javnog prijevoza, a otpad se bude gomilao na ulicama, građani će neminovno početi odgovornost pripisivati i onome tko upravlja gradom, bez obzira na to koga danas smatraju više krivim za nastalu situaciju. Upravo zato je trajanje krize presudno, što se prije pronađe kompromis, to je manja politička šteta za Možemo!. Što dulje Zagreb bude izgledao kao grad koji ne može pružiti osnovne javne usluge, to će se više ova kriza pretvarati iz sindikalnog spora u pitanje upravljačke sposobnosti gradske vlasti. Manja javna prisutnost Kekin, Benčić i drugih zasad mi ne izgleda neobično jer je problem prvenstveno gradski i logično je da ga nosi gradonačelnik. No, ako potraje, bit će ga sve teže zadržati samo na zagrebačkoj razini. Za Možemo! je zato sada najvažnije ne tko će dobiti prvi medijski krug, nego kako i koliko brzo će krizu završiti – kaže Trogrlić za Večernji list.
FOTO Smeće čeka, a tračnice su prazne: Imamo 100 novih fotografija sa zagrebačkih ulica
Otvori KEKS Pay
Vjerujem da je ovima Možemo vladajučima sada puno jasnije da je jako puno teže biti na vlasti, nego pozivati za svaku sitnicu na prosvjede i bacati se po ulici. Neka se sjete svog populizma i ponuda građanima kada nisu bili na vlasti.