Mantre su mi uvijek predstavljale misterij. Prijatelji i poznanici koji
su prakticirali duhovne tehnike tvrdili su mi, svi do jednoga, da su
mantre vrlo moćne i da vrlo vidljivo utječu na materijalni
svijet jedan mi je čak dao na papiru mantru za pronalaženje
izgubljenih stvari. Nisam je nikad isprobao pa ne znam radi li. (Taj
sam papir poslije izgubio, a nisam prepisao mantru, pa ne znam ni može
li se mantrom za izgubljene stvari pronaći papir na kojoj je zapisana
mantra za izgubljene stvari, što bi vjerojatno bio zanimljiv
eksperiment).
No, koji je mehanizam u korijenu njihova djelovanja? Čitajući razne
knjige, činilo mi se da u sveopćoj umreženosti koje nude holistički
koncepti ima prostora za utjecaje zvuka. I zvuk i svijet sastavljeni su
od vibracija. Tako se vrlo brzo tema s mantri zaista
proširila i na druge zvukove i na druge sugovornike. Ono
što slijedi pokušaj je jednog zapadnjačkog laika
da prođe kroz labirint drevnih intuitivnih znanja.
Uranjanje u sebe
Dakle, mantre su riječi, zvukovi ili vibracije koje posebno utječu na
našu svijest. Najčešće se spominju u tibetanskoj
i indijskoj tradiciji, a točan broj im je nepoznat. Ima ih mnogo i
služe različitim svrhama. Mantra je prije svega kanal koji dovodi do
stanja povišene svijesti, a spoj je dviju riječi: "man" i
"tro". "Man" znači um, a "tro" je ono što oslobađa um od
svega što ga okružuje ili ograničava. Premda postoje
fizičke, mentalne i duhovne mantre, njima se primarno zadovoljavaju
duhovne potrebe. Ovako mi je to na slikovit način objasnio indijski
učitelj joge Nityashuddhananda:
Tijekom evolucije ljudska bića shvatila su da im materijalni
objekti ne mogu pružiti pravu sreću pa su se okrenuli duhovnoj strani
života. Da bi ispunili unutarnju stranu života, moraju uroniti u sebe,
a za to je zvuk ili riječ pravi medij.
Što to znači da riječju uranjamo u sebe?
Pokušajmo to sagledati na ovaj način: ako izgovorimo mantru
"ram", kad taj zvuk čujemo, on je već materijaliziran i mi ga čujemo
kao "ram". No, on nije nastao na jeziku ili grlu. Početak mu je u
dubinama svijesti. Put koji mantra mora prevaliti od svog početka
(najfinijeg aspekta našeg bića) do riječi realan je i
konkretan. Kad se u meditaciji mantra ponavlja, ona zapravo predstavlja
vibraciju koja nas vodi prema svom izvoru, sve dok ne dođe do
najfinijeg aspekta bića. Sljedeći korak jest da vibracija nestane, a
osoba zakorači u ono što se naziva transcendentalnom
sviješću, odnosno u stanje bez misli koje se u istočnjačkim
tradicijama zove samadi, satori i slično i ključ je svih
istočnjačkih duhovnih škola.
Također, unošenjem mantre, u svijest se unosi vibracija čija
je svrha postavljanje cijelog živčanog sustava u isto stanje, tako da
organizam funkcionira potpuno sinkrono i savršeno. Taj
fiziološki efekt može se koristiti za ozdravljenje. No, kad
se gleda spiritualno, mantra nas što češće treba
dovoditi u stanja bez misli. Tada ćemo ovaj svijet prepoznati kao
iluziju, tj. suočit ćemo se sa spoznajom da je napravljen od istoga
materijala kao i naša svijest, a da su naša
percepcija i viđenje svijeta iluzija koju stvara naša
fiziologija mozak, živčani sustav i sl. Duhovni cilj mantre
jest dovesti osobu u stanje da vidi da je jedno sa svime što
vidi oko sebe.
Izgovaranje mantri
Mantra se može izgovoriti na tri načina. Jedan način je glasni, vokalni
izričaj, drugi je samo mumljanje u ustima, a treći je na mentalnoj
razini. Jogiji zatvaraju oči i u svom umu izgovaraju zvukove pomoću
dišnog sustava jer su zvuk i dišni sustav usko
povezani. Recimo, ako je nečije disanje vrlo brzo, znači da mu je um
nadražen.
Kada je prisutno unutarnje ponavljanje, kad se na mentalnoj razini
ponavljaju zvukovi, potrebna je i određena kontrola disanja. Zato u
nauci jogija postoji sustav vježbi disanja (kontroliranog disanja i
njegova usporavanja) koji se u sanskrtu zove pranajama. Disanje, prema
starim učenjima, ima velik utjecaj na dužinu ljudskog života. Tijekom
života moramo udahnuti određeni broj puta, a procjenjuje se da ljudsko
biće u jednom danu udahne 21.000-24.000 puta. Vježbama disanja može se
usporiti sustav disanja, a produžavanjem trajanja udisaja, produžit će
se i životni vijek. To je dio vježbi jogija u čemu mantra ima važnu
ulogu jer smiruje um.
Sveukupna rezonancija
Kad se govori o bilo kakvom smislenom zvuku, ključna riječ je
rezonancija. Tu nam možda može pomoći Don Conreaux, utemeljitelj i
učitelj "Puta gonga" iz Međunarodnog centra za holističku rezonanciju.
Kako je gong instrument čiji zvuk rezonira sa spektrom zvukova i pogađa
sve frekvencije našeg tijela, opisuje ga se kao ocean
zvukova. U njemu ne postoji stroga melodija, sklad ili ritam, već samo
ton za tonom. Conreaux kaže da se u tom zvuku "jednostavno kupamo" te
da prepuštanje zvuku gonga stvara "osjećaj kao da
zaranjamo".
Muziciranje gongom naziva "gongovom kupkom", a kupka se događa u oceanu
koji jogiji zovu akaša ili zvuk tišine. Zvuk gong
smiruje um, što nas opet dovodi i u terapeutske vode,
iako kaže Conreaux ne liječi. No, potiče
samoizlječenje jer se ionako samo sami možemo izliječiti. Glazba gonga
prožima svaku stanicu mozga, opušta um, ublažava osjećaj za
vrijeme, pojačava osjećaj blaženstva i slično.
Postoji vrlo konkretni primjeri djelovanja vibracija zvuka na materiju.
Godine 1787. pravnik, glazbenik i fizičar Ernst Chladni,
udarivši temelje akustike, objavio je sljedeće otkriće:
violinsko gudalo je okomito vukao po rubovima raznih ploča prekrivenih
pijeskom i tako stvarao uzorke i oblike koje danas zovem "Chladnijevim
likovima". Pokazalo se da zvuk doista može stvaralački djelovati na
materiju.
Tajna drevnih jezika
A švicarski liječnik Hans Jenny 1967. objavio je knjigu o
kimatici. Kimatika jest proučavanje načina kako vibracije utječu na
uzorke i oblike. Jenny je uzimao pijesak, spore ili željeznu strugotinu
te ih stavljao na ploče koje su vibrirale raznim vibracijama. Nastajali
su razni oblici i uzorci, ovisno o frekvenciji ili amplitudi vibracija.
No, najzanimljivije tek dolazi. Smislio je i jedan izum
tonoskop koji je činio ljudski glas vidljivim bez
elektroničkog posrednika, pa je bilo moguće izravno vidjeti fizičku
sliku samoglasnika, tona ili pjesme. Kod izgovaranja samoglasnika
drevnih jezika, kao što su hebrejski ili sanskrt, pijesak je
poprimao oblik pisanih simbola za te samoglasnike, što nije
slučaj sa samoglasnicima modernih jezika. Slično je otkrio i kod drugih
"svetih" jezika, kao što su tibetanski, egipatski i kineski.
Nityashuddhananda mi je to objasnio ovako:
Postoji nekoliko klasičnih jezika, sanskrt, hebrejski te
stari vedski jezici, koji imaju temeljnu povezanost s unutarnjim
zvukom. Ljudska bića imaju oko pedeset temeljnih različitih tendencija
uma osjećaji poput ljutnje, straha, pohlepe, suosjećanja,
ljubavi. Svaku od tih tendencija predstavlja različita vibracija zvuka.
Te vibracije razvile su se u abecedu klasičnih zvukova. U
našem tijelu postoji pedeset žlijezda koje predstavljaju ti
zvukovi te stoga postoji pedeset slova abecede. Tih pedeset žlijezda
kontrolira sedam psihičkih centara koji se nazivaju čakre.
Čini se kao da postoji neka vrsta temeljne abecede koja je vidljiva u
starim jezicima. Rečenica "Ja sam gladan" na hrvatskom će jeziku
zvučati drugačije nego na sanskrtu, ali do razine grla ista je na svim
jezicima. Moguće je da osnovni, klasični jezici bolje predstavljaju
temeljni, unutarnji zvuk.
Postoje zanimljive usporedbe molitvi ili bajalica iz raznih, međusobno
vrlo udaljenih, kultura koje su pokazale da mnoge od njih imaju sličan
ritam ili osnovni obrazac melodije, iako se izgovaraju na raznim
jezicima. No, mantra je ipak nešto drugo, povezivanje s
unutarnjim glasom uma. Njome se uspostavlja veza između dva aspekta
života fizičkog i mentalnog. Da bi riječi bile mantra,
postoje uvjeti: pravilni izgovor i ideja koja stoji iza toga. Osim
toga, to mora biti riječ koju podržava određena akustika koja se mora
spojiti s odgovarajućim značenjem. Prema starim učenjima, mantre su
glavni alat za duhovno uzdizanje čovjeka.
