Drevni grad Machu Picchu jedno je od (novih) 7 svjetskih čuda, i to s pravom jer riječ je o unikatnom i krajnje neobičnom mjestu koje je narod Inka stvorio ne poznavajući, zapravo, pisanu riječ. Iako nisu znali pisati, očito je kako su jako dobro znali matematiku i geometriju, jer Machu Picchu napravljen je s točnim izmjerama; riječ je o konstrukcijama koje su napravljene tako da su izdržale do danas. Kao i egipatske piramide, i ovaj drevni grad Inka i dalje je predmet istraživanja kako bi se otkrila i posljednja zagonetka. U emisiji "Machu Picchu: City of Stone" koja će se emitirati 28. ožujka u 21 sat na kanalu Viasat History predstavljena su najnovija otkrića o gradnji ovoga grada u peruanskom planinskom predjelu, o tome na koji su način podignute građevine i znamenite terase grada za koje je utvrđeno čemu su sve služile, sve to korištenjem najmodernijih tehnologija.
Ova najpoznatija građevina nekadašnjeg carstva Inka stara 500 godina nalazi se u provinciji Urubamba iznad Svete doline, nekih 120 km sjeverozapadno od drugog velikog grada Inka, Cusca, ako se ide tom starom inkanskom cestom. Ovaj biser planinskog masiva Kordiljera otkriven je 1911. kada je uz pomoć lokalnog stanovništva američki arheolog i kasniji senator države Connecticut Hiram Bingham otkrio ono što je tada zvao Izgubljeni grad Inka. Nikad čovjek sa Zapada nije posjetio to mjesto u pola milenija njegova postojanja, 'promašili' su ga svi španjolski osvajači i istraživači, pa je Binghamov posjet bio ključan da se otkrije o kakvom je čudu zapravo riječ. A to čudo godišnje posjeti milijun turista. Svi se oni dive, primjerice, načinu na koji su spojene stijene kojima je napravljena struktura, koju znanstvenici koji se bave Machu Picchuom uspoređuju s ni više ni manje nego Michelangelovim radom, pogotovo u slučaju Hrama Tri prozora u središtu grada. A sve se to nalazi na visini od 2400 metara nadmorske visine, praktički savršeno uklopljeno u krajolik Kordiljera gdje vladaju uvjeti s nevjerojatnim količinama kiše i drugim vremenskim pojavama.
Kako doznajemo od dr. Dominike Sieczkowske-Jacyne sa Šleskog tehnološkog sveučilišta u Gliwicama u Poljskoj, jedne od istraživačica Machu Picchua, u istraživanju starog kamenog grada koriste se novi arheološki i znanstveni alati koji pomažu da ga bolje razumijemo u različitim aspektima.
– Na primjer, u slučaju radioizotopnog datiranja više se ne moramo oslanjati na kronike španjolskih istraživača o tom vremenu te možemo konstruirati apsolutnu kronologiju za Machu Picchu: kada je sagrađen, kako je tekao taj proces i slično. Te različite alate koristimo kako bismo otišli dalje od onoga što već znamo. U slučaju gradnje Machu Picchua već radimo nekoliko arheoloških studija koje nam pomažu u teledetekciji tla. Zahvaljujući našem poznavanju Inka znamo da kronike španjolskih istraživača navode kako su Inke gradili na nekoliko lokacija, ali na temelju različitih studija temeljenih na teledetekciji znamo detaljnije kako je u slučaju Machu Picchua i drugih arheoloških nalazišta proces gradnje izgledao – kaže dr. Sieczowska-Jacyna.
Jedno je od otkrića do kojeg se na Machu Picchu došlo korištenjem novih tehnologija pomak u datumu početka njegove gradnje. Do sada se smatralo da se ova konstrukcija koja je vjerojatno služila kao imanje inkanskog cara Pachacutija odvijala oko 1450. godine. Prema novom istraživanju, Machu Picchu napravljen je desetljećima prije.
– Svojom smo studijom otkrili da su Inke počeli graditi Machu Picchu mnogo prije nego što smo mislili na temelju starih španjolskih kronika. Dakle, ovi moderni alati iz radioizotopnog datiranja pomogli su nam da uspostavimo apsolutnu kronologiju i utvrdimo da je Machu Picchu stariji nego što su svi mislili. Zapravo je najmanje 40 godina stariji od izvornog datuma – kaže nam ova poljska stručnjakinja.
Iako nisu znali pisati, Inke su uspjeli napraviti funkcionalni odvodni sustav te uredno konstruirati i podići kuće koristeći se samo zvijezdama, i to tako da konstrukcija opstane stoljećima. Veći dio vremena i praktično nenaseljen, Hiram Bingham je pri svojem dolasku ondje zatekao tek nekoliko obitelji. Očito je praktički cjelokupno znanje koje su Inke skupljali možda i tisućljećima pretočeno u ovu jedinstvenu lokaciju koja je ostala skrivena i ne spominje se ni u jednom pisanom dokumentu do Binghamova dolaska.
– Inke su bili vrlo precizni promatrači, astronomi i inženjeri. Znamo iz kronika, ali i iz naših studija, da su koristili sustav mjerenja temeljen na ljudskom tijelu, to znači da su mjerili svaku pojedinačnu konstrukciju dok su to radili, a na temelju španjolskih kronika sumnjamo da su Inke imali mape u obliku maketa i konstruirali prvo mali projekt, a onda to primijenili u originalnoj veličini. Dakle, znamo da su bili vrlo precizni u mjerenjima i astronomskim promatranjima -– kaže dr. Sieczewska-Jacyne.
Sasvim je sigurno da bi španjolski konkvistadori, da su ikada otkrili Machu Picchu, mjesto razrušili u potrazi za vrijednostima i zlatom, kao što je to bilo na drugim lokacijama. A riječ je o oko 200 zgrada koje još stoje netaknute, gotovo onako kako su sagrađene u vrijeme prvog inkanskog cara Pachacuteca, odnosno Pachacutija.
– Znamo da se odluka o gradnji grada treba pripisati Inci Pachacuti Yupanqui, kralju Inka koji je osvajao ovo područje i bio zaslužan za gradnju Machu Picchua i okolnih mjesta. Ali ne znamo puno o arhitektima koji stoje iza ovog projekta, ne znamo tko su bili ti ljudi. Zato imamo nekoliko vrlo preciznih studija o mjernom sustavu Inka. Pokušavamo otkriti tko je bila osoba, ili više njih, povezana s gradnjom nekoliko sektora Machu Picchua i okolnih mjesta – kaže dr. Sieczewska-Jacyne.
Grad je sagrađen između dvaju vrhova, Machu Picchua i Huayna Picchua, i to na 10 hektara. Kako je to napravljeno, odakle toliki materijal kojim se na takvoj visini napravila tolika konstrukcija na takvim strminama?
– U slučaju Machu Picchua, kada su Inke tamo stigli bilo je mnogo materijala. To je bio jedan od čimbenika zašto su odlučili sagraditi Machu Picchu upravo na ovom mjestu: zbog kamenoloma koji se tamo nalazio. Sada se na tom mjestu nalaze čak dva kamenoloma. Dakle, koristili su uglavnom materijal koji im je bio pri ruci, na lokalitetu, ali su i dovozili nešto sitnijeg ili riječnog kamenja – kaže naša sugovornica.
Na vrhu je poljoprivrednog dijela 'čuvareva' kuća, smještena na najvišem mjestu s kojega se vide cijeli grad i okolne planine, te dolina kroz koju teče rijeka Urubamba. Urbani je dio napravljen tipičnom inkanskom arhitekturom, a podijeljen je na kvartove, gornji Hanan i donji Hurin. Obično bi se u gornjim dijelovima inkanskih gradova nalazile najspektakularnije građevine, dok su donji gradovi zapravo bili radnički. Dijelovi su odvojeni velikim gradskim trgom na kojem su se odvijale različite manifestacije.
No područje u kojem se nalazi Machu Picchu obilježava i surova klima pa je ondje godišnje po kvadratnom metru padalo i 2000 ml kiše, što je dvostruko više u odnosu na ne baš gostoljubive vremenske prilike u Velikoj Britaniji. Naravno da je vrijeme znatno otežavalo gradnju koja je ionako bila komplicirana jer je grad napravljen praktički na vertikalnim stijenama. Zašto su Inke svoj glavni grad gradili ondje? Zato što se ondje sudaraju dva ekosustava, Ande i Amazona, koji daju proizvode koji su osnova inkanskog života: lišće koke, kvinoju, ljekovito bilje, i – šareno perje egzotičnih ptica. Nešto niže bilo je srebra i zlata. S Anda su dobivali kukuruz, meso ljame, nekih tri tisuće vrsta krumpira.
– Machu Picchu je sagrađen da bi se iz njega upravljalo, obavljalo administraciju i logistiku u tom području, koje su Inke bili nedavno osvojili, a na toj lokaciji pronašli su sve što im je potrebno – izvor vode i izvor materijala u kamenolomu. Tamo su pronašli sveti krajolik. Bila je to savršena lokacija za ovu investiciju – kaže naša sugovornica.
Gradnja je započela čišćenjem terena da bi se onda nastavilo s onim najuočljivijim, konstrukcijom, terasastim platoima u nekoliko nivoa koji su služili kao temelj za nastambe, ali i površine na kojima će se moći uzgajati kulture i stoku.
– Terase su primarno podignute s ciljem da se napravi konstrukcija na kojoj će grad počivati. Ako u Andama želite konstruirati nešto na padinama, onda to morate izgraditi u nekoliko slojeva. Terase su, izvorno, omogućavale da konstrukcija bude čvrsta, da se ne uruši, to je bila osnovna namjena u Machu Picchuu. Ali postojao je i odvojeni sektor koji nazivamo poljoprivrednim, koji je izgrađen uglavnom za usjeve – opisuje dr. Sieczewska-Jacyne.
Podizanjem terasa dobivena je površina od 10 hektara na kojoj se moglo graditi i uzgajati. Ali, izgleda da su Inke od početka predvidjeli najveću prijetnju opstanku njihova grada, a to je voda. Znamo i mi da se pri padalinama natapa tlo pri čemu voda otjecanjem sa sobom odnosi sve više tla. I to, naravno, može dovesti do odrona.
– Vodu se mora obuzdati inače sve propada. Zato je napravljen sustav odvodnje u terasama kako bi se odvela voda koja se nakupljala za kišnog doba – kaže naša sugovornica.
Taj je sustav u kojem je bilo 129 ispusta u zidovima mogao propustiti 13.000 litara vode po hektaru godišnje, velikim dijelom i u prirodni rasjed u dolini. Ali jedan je dio vrlo domišljatim sustavom usmjeren i u kuće za potrebe kućanstva. Inke su, naime, pri gradnji terasa koristili preostali materijal i ispunjavali prostor između njih po vrlo preciznom sustavu. Najprije je išlo kamenje, potom šljunak i pijesak i onda plodna zemlja, humus. Tako, kada kiša padne, natapa zemlju, prolazi kroz šljunak i pijesak pa kroz kamenje sve do dna, odakle otječe u dolinu. U Machu Picchuu ne primjećujete da kiša jako pada jer se sva voda upije. Po svemu sudeći gradnja terasa bila je kolosalan projekt u koji je uloženo otprilike pola napora koliko je bilo potrebno da se lokacija u cijelosti izgradi.
I naravno, Inke nisu znali pisati, ali nisu poznavali ni papir pa nisu ni crtali. Sve se osmišljalo u njihovim glavama. Velike kamene blokove korištene za gradnju Inke su iz lokalnih kamenoloma odmah iznad grada prenijeli bez kotača, željeza ili čelika. Da bi tako precizno obradili kamenje, korišteni su alati napravljeni od kamenja i stijenja pronađenog u dolini okolnih planina ili čak u rijeci, svaki kamen koji je čvršći od granita može se koristiti da ga se obrađuje. Nema u tome ničega neobičnog, tehnike i znanje za obradu kamena korištenog za gradnju također sežu tisućama godinama u povijest. Jasno, za premještanje kamenja korištena je ljudska snaga, no pronađeni su i blokovi teški čak 15 tona što je očito tražilo znatno više napora. Kako su to činili, govore različiti zapisi o gradnji drugih lokacija. Neki su komadi naprosto vučeni uz pomoć užadi po glinenom ili pješčanom terenu. Ali, bilo je i naprednijih načina poput ljestvi po kojima se kamenje pomicalo polugom. Ili bi koristili cilindre po kojima bi kamenje vukli s pomoću užadi. Kada bi se kamen dovukao na vrh, slijedilo je još obrade dok savršeno nije pristao na svoje mjesto.
Tu su primjenjivali jedan trik. Mjesto na koje je kamen trebao sjesti zasulo bi se pijeskom pa ako kamen ne bi pristao kako treba, ponovo bi ga se podignulo, a na pijesku bi ostali tragovi mjesta gdje nije pravilno obrađen pa ne sjeda kako treba.
Ovisno o važnosti građevine, logično, i preciznost je gradnje bila veća. A nakon dovršetka gradnje zidovi bi se prekrivali glinom žute ili crvene boje te debljine i do 20 cm pa se tako spojevi između korištenog kamenja nisu ni vidjeli. I onda sve zaštićeno čvrsto konstruiranim krovom prekrivenim slamom koja se slagala tehnikom koja opstaje i danas u nekim predjelima Perua. Krovovi su bili strmiji nego drugdje zbog većih količina kiše.
Machu Picchu najbolji je primjer organske arhitekture kod koje se prirodni prostor pretvara u kulturni, ali u skladu sa svojim okolišem, kao da je grad spojen s planinom. Tako ostaje otporan i na potrese. Posebno je interesantno kako je grad prostorno uređen na tako smislen način. Najupečatljivija građevina, Intihuatana, na visini je od 2468 metara, najvišem položaju u odnosu na središte grada. Položaj gradnje određen je u odnosu na Sunce koje bi izlazilo iznad planinskog vrha nasuprot gradu. Kada Sunce bude iznad vrha, Intihuatana baci sjenu točno na ugao građevine, a za ožujačkih i rujanskih ravnodnevnica točno na suprotna vrata. Za zimskog solsticija, ako se popnete stubama koje do nje vode, budete u cijelosti poravnati sa Suncem i Intihuatanom. Još je takvih spomenika koji su ondje građeni u odnosu na položaj Sunca za važnih razdoblja u godini. Za takvo što sigurno je bilo potrebno veliko znanje kao i za gradnju cijele građevine i pristup ogromnom broju radnika. Inke su u tu svrhu imali svojevrstan porez pa je svaki građanin morao raditi na ovakvim 'državnim' projektima mjesec ili dva dana godišnje.
Smatra se da je Machu Picchu bilo naselje za mali broj Inka koji je vladao okolnim područjem. I bilo ih je zaista malo, jer na lokaciji je 85 stambenih zgrada u kojima je moglo živjeti 410 ljudi. Za svetkovina ili drugih manifestacija taj se broj mogao i utrostručiti.
– Na temelju nekih studija DNK i stabilnih izotopa te studija proizašlih iz iskopavanja, znamo da su Inke ondje imali vrlo odvojen život, jer su neki elementi uglavnom povezani s poljoprivredom. Ali u Machu Picchuu možemo pronaći mnogo različitih struktura koje su povezane s ritualima, sustavima za kupanje, zvjezdarnicama. Dakle, ovo je bilo nešto poput centra za upravljanje cijelim područjem. Tamo su živjeli ljudi koji se bave proizvodnjom metala, keramike, itd., kao u svakom drugom gradu – kaže dr. Sieczowska-Jacyna.
Grad je zapravo napravljen na Pachacutijevu privatnom zemljištu koje je naslijedio od roditelja. Ali postoji još jedna zagonetka na koju do danas nemamo odgovor.
– Ne znamo kada je grad točno napušten, jer kada je Hiram Bingham stigao u Machu Picchu, tamo su još uvijek živjele obitelji. Ne znamo jesu li to bili izravni potomci Inka, ali sumnjamo da su, kada je posljednji Inke napuštali Cusco kako bi pobjegli u Vilcabambu, odveli i nekoliko ljudi iz područja Machu Picchua. Dakle, budući da je Machu Picchu bio prilično veliko mjesto, i ako nije bilo dovoljno onih koji bi njime upravljali, nema smisla da ljudi ostaju na ovom velikom mjestu – kaže dr. Dominika Sieczkowska-Jacyna.
Otvori KEKS Pay
