Nakon dugotrajnih prepirki treba li uopće Zagrebu spomenik dr. Franje
Tuđmana, i poslije kakva-takva suglasja da treba te "javne rasprave" o
tome gdje bi ga trebalo podići, Poglavarstvo je odlučilo spomenik
smjestiti na livadu iza tzv. Rudolfovih vojarni. Tako bi, unatoč
obećanjima gradonačelnika Milana Bandića da dr. Tuđman treba dobiti
jedan od najljepših trgova, on dobio livadu na kojoj su kvartovski
"peseki" godinama "obavljali svoje potrebe"!
Službeno je tako "odlučila struka". Ali mnogi kažu da je tako
neslužbeno odlučio Bandić. I tko će ih moći uvjeriti da nije tako?
Možda jedino Bandić, koji ima sposobnost malobrojnih da ono što govori,
usprkos svemu, pa i činjenicama, djeluje uvjerljivo, gotovo jednako
prirodno kao što kiša pada, kao što trava raste. Od političara tu
sposobnost ima još samo predsjednik Mesić. Zato je sasvim moguće da će
Bandić i odabir ispišane livade za Tuđmanov trg proglasiti najboljim
mogućim izborom, i mnoge uvjeriti u to.
Tu Bandićevu urođenu osobinu mnogi i u njegovoj stranci posprdno
zovu populizmom, držeći to valjda razdjelnicom između njega i svoga
tobožnjeg elitizma. Dojam je da bi se najzagriženiji antibandićevci
odrekli i vlasti u Zagrebu ako bi to bio i Bandićev politički kraj.
Bandićeva je pak prednost što je on zapravo sam svoja stranka. S viškom
energije i s urođenom promućurnosti njega ni debela purgerska
predrasuda "kaj ti Hercegovci" ni stigma "komunjare" nisu zaustavile da
postane "pravim Zagrepčancem", odnosno najuspješnijim
zg-gradonačelnikom u njegovoj povijesti.
Došavši u Zagreb prije trideset godina s jednim pohabanim cipelama i
jednim iznošenim trapericama, Bandić je dogurao do možda najmoćnijeg
čovjeka u Hrvatskoj. Već je dugo svojevrsna varijanta mitskoga kraja
Mide koji je sve čega bi se dotaknuo pretvorio u zlato. Ali prije
petnaestak godina, nakon rasula Saveza komunista, on, nekadašnji
"stručno-politički radnik" s Peščenice, prijatelj mu Spajić, profesor
Tomac i dobrodušna gospođa tajnica valjda su bili jedini zagrebački
reformisti koji su svraćali u SDP-ove prostorije u Marićevu prolazu.
Kao i mnoštvo Hercegovaca dojučerašnjih partijaša, i Bandić je mogao
ući u HDZ. Vjerojatno se nije pokajao. Ubrzo je postao ZG No. 1.,
postupno se pretvarajući u najomiljenijeg zagrebačkog Hercegovca, u
neku vrstu mitskog Mide. Bandić nije Mida, sve što radi on ne pozlati,
ali ima nad tim mitskim kraljem čak i jednu prednost: sposobnost da
druge uvjeri da je, što god uradio, to i pozlatio. Bandić urođenim
instinktom "narodnog čovjeka" zna kako ugoditi i zagrebačkoj kumici i
kako "ljudikati" s akademikom zemljakom.
U njegovoj običnosti mnogi prepoznaju svoje osobine. Zato na njegov
politički uspon gotovo nikakva traga nije ostavila ni epizoda kad je i
sebi i autu dao malo više gasa i naglo završio svoj noćni sljemenski
reli. Sve je popraćeno samo lakonskim pučkim rezonom: "Pa svi mi
ponekad popijemo." Nije mu zamjerena ni vikendica građena bez potpunih
papira, ni "razvod braka" s nakanom, a na koncu ni "bratov stan".
Uspije li od jedne zapuštene zagrebačke livade učiniti novi i
prepoznatljiv zagrebački trg sa spomenikom dr. Franje Tuđmana,
vjerojatno će mu malo tko išta zamjeriti.
Osoba tjedna
