Danima me mori neka zlovolja, daleka neka, tupa, iritantna bol, dok na sve strane čitam sentimentalne bilješke o Mihailu Gorbačovu. Pišu kao da posljednjih trideset godina nisu proživjeli u ovim zemljama i na ovome svijetu, ali i kao da ih je nekim čudom mimoišla vijest o krvavom ratu u Ukrajini. Ili barem da nisu u stanju jedno i drugo povezati s njim, kao izravnu i u osnovi logičnu posljedicu Gorbačovljeve politike. Ili kao posljedicu odsustva bilo kakve politike u onome što je činio dok je bio na čelu Sovjetskog Saveza, države-imperija s kojom se ugasila i njegova politička funkcija.
Jedina reforma iz povijesti njegove vladavine koje će se ljudi sjećati ticala se oštre i odlučne borbe protiv alkoholizma u sovjetskom društvu. Koliko je bila uspješna, reći će činjenica da je Mihaila Gorbačova na kraju, kolovoza 1991., od pučista spašavao Boris Jeljcin, kojeg će pratiti glas pijanice, lole, bekrije, ali koji, za razliku od Gorbačova, nije više bio komunist, ali je pokušao biti reformator Rusije
