Dikobraz, nanjušio da bi mogao još malo izvući novca,da ne bi morao posuđivati, ne daj bože da mu ovaj stan što je kupio bude malen, a i hoće da bude u centru pozornosti, što mu omogućuju ovakva piskarala...

Et` vidis da nije ovog anaCig mi nebi znali da nam trebaju investicije ito i domace i strane.

Navod\"Godinama vec u Haagu vlada pravilo – kad vidiš nasmiješena tužitelja, vjerojatno je u svoj dokazni materijal protiv nekog Hrvata, Srbina ili Bošnjaka uvrstio neki od “Tudmanovih transkripata”. Ti transkripti imaju u Haagu visoku cijenu. Vjerojatno stoga što je naš pokojni predsjednik, kao profesionalni povjesnicar, bio dao nalog da se na Pantovcaku snimaju i potom transkriptiraju baš svi razgovori. Od te njegove opsjednutosti povijesnim i znacajnim mnogi su poslije napravili dobar posao. Kad je Stjepan Mesic stupio u odaje Pantovcaka, jedan od prvih poslova bio mu je da pregleda Tudmanove transkripte. Povjerio je tu zadacu iskusnom vojnom obavještajcu (još iz JNA) Imri Agoticu. On je ubrzo u najstrože cuvanu odaju pustio i britanske novinare. Pouzdano se zna da je Mesic Haaškom sudu odaslao ukupno 666 transkripata. Mnogi, zapravo vecina njih, nosili su oznaku najvece državne tajnosti pa su poslije hrvatske vlade bile na mukama i morale su “legalizirati” (pecatom potvrditi vjerodostojnost) transkripte za haašku uporabu. Sjecamo se i ranih 2000-ih, kada je Mesic preko odabranih medija puštao transkripte koji nagrduju njegove neprijatelje. Ovih dana, na svjedocenju Jure Radica, tužitelji su citali transkripte s posve privatnog sastanka Tudmana i Radica, gdje, zavaljeni u kožnate fotelje, onako narodski komentiraju osobine javnih ljudi. Je li i to trebalo završtiti u Haagu? Dakako da nije. Za razliku od RH, Srbija je u Haag poslala Miloševiceve transkripte uglavnom zacrnjena sadržaja. Svaka država, naime, ima pravo zaštititi one dijelove sadržaja koji su važni za nacionalnu sigurnost. Tudmanovih desetak godina Pantovcaka prilicno je transparentno. Pri odlasku, S. Mesic nije ni rijeci prozborio o svojim transkriptima. Umjesto toga, lansirao je pricu o nekakvu “tajnom Tudmanovu sefu”. To da tamo postoji sef, još Tudmanov, i još neotvoren, radoznalu Mesicu nitko nije povjerovao. No, ta je prica poslužila kako Stipu ne bi nitko ništa pitao o snimkama njegovih državnickih razgovora. Je li i novi hrvatski predsjednik Ivo Josipovic tako radoznao i bi li i on rado analizirao transkripte svog prethodnika, pa potom ponudio odabranim medijima one “mesnatije”, vjerojatno necemo doznati. Prema pouzdanim podacima s Pantovcaka, Stjepan Mesic nije imao slicnih povijesnih pobuda kao pokojni Tudman. Snimao je Stipe tek intervjue radene u biblioteci. Radi kontrole autorizacije. Sve one druge, službene, a kamoli neslužbene razgovore s hrvatskim i stranim politicarima, sve one VONS-ove – snimao nije. Mikrofoni su ostali, ali su bili iskljuceni. Pa tako necemo imati prigode citati kako je to Mesic riješio uzbunu oko tzv. vojnog puca i umirovljenja generala. Što je govorio Saši Perkovicu prije njegova odlaska na dogovor s V. Zagorcem u Bec, što je razgovarao sa Srdanom Mladinicem o kreditu iz Podravke. Što je rekao Štefaniji Balog kada ju je poslao u izborni stožer I. Josipovica, a što svojima iz obitelji kada su razgovarali o poduzetništvu. Mesicevih deset godina Pantovcaka ovisi, dakle, o njegovu sjecanju. Prava šteta što nije volio povijest. \"kraj navoda