vako dijete odgajano u kršćanskoj i katoličkoj vjeri, ili barem tradiciji, vrlo rano nauči o ljudskoj okrutnosti. Vrlo slikovito o tome ih poučava Isusova muka i pribijanje na križ, samo što je u tu priču odmah utkana i pouka i nada u uskrsnuće pa je trauma manja.
Ali, iz svog djetinjstva zato pamtim dva druga trenutka koja su me uznemirila, prestrašila i rastužila. Prvog se sjećam vrlo mutno. Vidim vezanog i krvavog čovjeka okruženog mučiteljima s bakljama. Kako se svako dijete kad-tad opeče, tako smo već zarana svi sposobni pojmiti kakva to muka mora biti kada vas netko živog peče i žeže. Bio je to igrokaz kojim su pitomci salezijanskog sjemeništa u Križevcima prikazivali mučeništvo svetog Marka Križevčanina.
Drugi lik čija je tragična sudbina izazvala jednako veliku djetinju samilost, a okrutnost njegovih mučitelja zaprepaštenje, bio je Matija Gubec. U njegovu slučaju ne pamtim kako sam točno i kada prvi put čuo za krunjenje krunom od užarenog željeza na užarenom prijestolju, uz čupanje komada živog mesa s njegova tijela užarenim kliještima, ali znam da je to bilo nešto najokrutnije što je do tada moja dječačka mašta bila potaknuta da zamisli. I sad čujem kako koža cvrči pod usijanim željezom.
>> Prva cjelovita knjiga o Matiji Gupcu i Seljačkoj buni
Biste i opere
Kada se 1973. godine obilježavala 400. godišnjica Seljačke bune i za Matiju Gupca njena tragičnog okončanja, išao sam u drugi razred osnovne škole pa pretpostavljam da sam baš tada bio izložen tom traumatičnom iskustvu koje je, ipak, imalo i nešto zajedničko i s Isusovom mukom i s mučeničkom smrću Marka Krizina kao i svih ostalih kršćanskih mučenika o kojima sam slušao u crkvi, ali i onih komunističkih i partizanskih o kojima smo učili u školi. Bez obzira na različite svjetonazorske okvire i dimenzije tih žrtava, i na jednoj i na drugoj strani učilo nas se o njihovoj uzvišenosti, bilo na sakralno-duhovni ili na aktivističko-herojski način. U tom dijelu dva su se svjetonazora na neki način preklapala u sličnim vrijednostima i, premda su inače bili jedan drugom suprotstavljeni, ljudske se žrtve, barem u mom iskustvu, nisu podcjenjivale ma čije god da su bile. Neprijateljska konkurencija više se odvijala na međusobnom predbacivanju nanošenja patnji i ubijanja drugih ljudi uime svoje vjere ili ideje. Dakako, u ono vrijeme, primjedbe te vrste na račun komunizma i komunista još uvijek su se samo došaptavale u tajnosti jer oni glasniji tih su godina još uvijek završavali u zatvorima, a u emigraciji i kao žrtve udbaških smaknuća.
Kult i mit o Matiji Gupcu nisu, naravno, izmislili komunisti. Ta se činjenica utvrđuje već u predgovoru knjige Zvonimira Despota i Danijela Tatića koja ovih dana izlazi iz tiska u izdanju Večernjeg lista pod naslovom “Seljačka buna Matije Gupca – Nova povijest 1573.” i s podnaslovom “Činjenice protiv mitova, 440 godina poslije”. U predgovoru knjige, u povodu koje se i ja prisjećam svog osobnog upoznavanja s Gupcem, uz ostalo se podsjeća kako je Gubec, vođa Seljačke bune u Hrvatskoj i Sloveniji 1573. godine, do danas ostao najveći narodni junak u Hrvata. Njegovo ime nose ulice, trgovi i KUD-ovi, škole, podizani su mu spomenici i biste, glavni je junak jednog od najvećih Šenoinih romana, o njemu je skladana i opera Ive Lhotke-Kalinskog i rock-opera Gubec beg, smaknuće mu je oslikao Oton Iveković, tiskan je na markama... Dvojica autora uzela su si u zadatak napraviti nešto što nitko prije nije učinio: objaviti u jednoj knjizi bitne zaključke i rezultate svih dosadašnjih relevantnih historiografskih radova o toj temi, usporediti ih i izvući zaključke koji nemaju namjeru biti konačni u znanstvenom smislu, ali žele potaknuti i nova istraživanja, a čitatelje da sami provjere vlastite ranije stvorene ili usvojene stavove i saznanja. Premda na kraju donosi iscrpan popis znanstvene literature, knjiga Despota i Tatića po svom stilu i opremi ne pretendira na status znanstvenog rada, već je publicistički pristupačna i laicima, a opet zanimljiva i stručnoj javnosti.
Upravo opsežnost i sustavnost ove knjige na 250 stranica predstavlja novost jer Despot i Tatić ne donose nikakva nova povijesna otkrića, ali u svoju sintezu uključuju i najnovije historiografske radove o temi kao što su oni Branka Čička iz 2009. godine. Dva za ovu temu najznačajnija znanstvenička opusa u hrvatskoj historiografiji koje autori najčešće citiraju, uspoređuju i suprotstavljaju – Nade Klaić, kojoj je bavljenje tom temom takoreći i obiteljsko naslijeđe od djeda Vjekoslava Klaića, te s druge strane znanstvene knjige i radovi Josipa Adamčeka.
Gubec kao protoproleter
No, u vrijeme dok su se i u socijalističkoj državi povjesničari prema vlastitoj savjesti i sposobnostima ipak manje-više stručno bavili svojim poslom, moj je pučkoškolski razred, kao i stotine tisuće drugih đaka, išao na ekskurziju u Gornju Stubicu u obilazak monumentalnog Augustinčićeva spomenika Gupcu i Buni kojoj je posvećen i muzej, institucija vrlo agilna i aktivna i danas u stubičkom dvorcu Oršić.
Titovo prisvajanje i svrstavanja Gupca među protoproletere, kojima je, ispada, malo nedostajalo pa da u srcu Zagorja već u drugoj polovici 16. stoljeća osnuju sovjetsku republiku sa središtem u Zagrebu, bilo je zapravo vrlo logičan, a i evidentno uspješan propagandni potez. Gubec je već bio nacionalni hrvatski junak, po kojem su nazivane hrvatske i slovenske partizanske brigade u NOB-u, ali koji na kapi nije imao crvenu petokraku zvijezdu. Potom je 1975. godine uslijedio i filmski spektakl Vatroslava Mimice koji je u svijest oko pola milijuna gledatelja, koliko ih je film vidjelo u čitavoj Jugoslaviji, još jednom utisnuo grozomorne slike Gupčeva smaknuća (glumio ga je Fabijan Šovagović), a naročito opustošene i spaljene zemlje posute leševima i okićene vješalima dokle god pogled seže, nakon konačnog sloma seljačke vojske u Stubičkoj bici 9. veljače 1573. I ja sam, naravno, bio u četama đaka koje su kolektivno odvođene na projekcije Mimičina filma.
No, treba se sjetiti da smo u kolektivnu svijest kao povijesno naslijeđe preuzeli ne samo jedan nego dva stereotipa. Uz seljaka-revolucionara i klasnog borca Gupca, dobili smo i jedan od najomraženijih likova cijele hrvatske povijesti, vlastelina Franju Tahija.
Doduše, ja se pomalo i danas čudim da ideološka oštrica nije žešće bila uperena i protiv tadašnjeg bana i nadbiskupa Jurja Draškovića, koji je osobno naredio okrutno Gupčevo smaknuće. Mene je već kao malog ministranta uznemirivala pomisao da je jedan katolički biskup mogao ne samo odobriti nego i narediti takvo nemilosrdno mučenje čovjeka, a i danas sam potpuno ravnodušan prema historiografskoj pretpostavci da je to najvjerojatnije bio tek pragmatičan postupak jednog lokalnog velmože, potpuno u skladu i s tadašnjim pravom i običajima.
Ozbiljna historiografija, u kakvu spada i znanstvenički opus Nade Klaić, u svakom slučaju ni u komunizmu se nije bezrezervno povodila za političkom propagandom, nego se držala znanstvenih metoda. Tako je, primjerice, i danas vrlo zanimljivo čitati zašto Nada Klaić sumnja u istinitost nekih bez ikakve sumnje autentičnih dokumenata: zbog jednostavnog razloga što su i tada vlastelini lagali banu i nadbiskupu, a ban i nadbiskup kralju i caru, a sve radi osobne koristi, ostvarivanja lokalnih političkih interesa ili zbog najprostijeg, a već i tada itekako popularnog razloga: utaje poreza.
Seljaci kmetovi bili su, proizlazi i iz ove knjige, tek jedan kotačić u političkim, pravnim i vojnim igrama moći koje su oko njih vodili na širem planu carstva (bilo je to vrijeme neprestane izravne osmanlijske prijetnje i sjevernim hrvatskim krajevima), a na onom lokalnom međusobno zavađene plemićke i vlastelinske obitelji.
Najnovija i najopsežnija knjiga o Seljačkoj buni donosi opširan i temeljit uvid u onodobno društveno uređenje i odnose između staleža, pa tako pokazuje da ni kmetovi nisu bili baš tako bespomoćni i potpuno obespravljeni, zatim da je i prijeki Franjo Tahi pretrpio poprilične nepravde od starosjedilačkih vlastelinskih obitelji, a da se čitava situacija dodatno zakomplicirala zbog osmanlijske prijetnje i bojazni pred uvijek nepredvidivim vojnim krajišničkim odredima, osobito u periodima u kojima bi oni bili besposleni, kao što je bilo i u zimi sa 1752. na 1753. godinu.
Preko leđa kmetova
Međuvlastelinske spletke, sukobi, sudovi i pravi mali ratovi lomili su se najčešće preko leđa kmetova, koji su u te sukobe bili što prisilno, a ponekad i samoinicijativno upleteni. Ukratko, seljaci su bili, a čini se i ostali, na ovim prostorima sve do danas, tek posljednji kotačić u političkim, pa već i tada također i tržišnim borbama za moć, a Gubec je platio najvišu cijenu za primjer drugima, baš kao i onih šesnaest seljaka obješenih na samo jednom stablu kruške, koji su spomenuti u povijesnim izvještajima što, međutim, nipošto nije dokaz da ih je na svakoj zagorskoj kruški tih dana toliko visilo.
Despotova i Tatićeva knjiga u svakom će slučaju biti i korisna i poučna. Osobito ako pouke iz nje pristanemo primijeniti i na najnovije mitove koji su na ovim našim prostorima još uvijek u nastajanju, a u pozadini kojih je obično uvijek neka manipulacija i prikrivanje gorke istine o kmetu koji uvijek ostane kmet bez obzira kako ga nazivali. Gupčevom su zastavom u 20. stoljeću, poučava knjiga, mahali i HSS-ovci u borbi sa srpskim žandarima, pa ustaše u borbi s HSS-ovcima, pa partizani u borbi s ustašama, pa komunisti u borbi s klasnim neprijateljima... Titovim je kabinetom, podsjećaju Despot i Tatić, dominirala Hegedušićeva “Bitka kod Stubice”. No, dodajem ja, Gupčevi spomenici ipak 1991. nisu letjeli u zrak, barem ne u Hrvatskoj. Ali jesu na nekim mjestima u Srbiji, gdje je i Gubec odjednom postao ustaša.
Povijesne znanosti trebale bi nam pomoći razlikovati istinu od mita. Ali, kada su ljudi išta naučili od povijesti? Bez obzira na sve spoznaje, u kolektivnoj svijesti Gubec će i dalje biti Gubec, a Tahi ostaje Tahi. Jedino što Gupca danas ne prepoznajemo više ni u kome, a Tahije u mnogima.
