Kad je Mate Granić 15. siječnja 1992. nešto poslije 20 sati stigao kući, napokon je mogao odahnuti. Već se neko vrijeme znalo da će taj dan biti ključan i da će Hrvatsku priznati svih 12 država tadašnje Europske zajednice, kao i Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska, no kako kaže Granić, tadašnji potpredsjednik Vlade, u politici “nije gotovo dok nije gotovo”.
Cijeli je taj dan proveo u Vladi prateći kako dolaze priznanja i napokon je navečer mogao proslaviti s obitelji. Sin Luka, najmlađi od troje djece, imao je tek nešto više od četiri mjeseca. Bio je rođen u kolovozu, mjesecu koji se pokazao ključnim za sudbinu Hrvatske. Tada je njemački kancelar Helmut Kohl, nakon što je vidio snimke zločina na Banovini i u Slavoniji, shvatio zločinačku bit režima Slobodana Miloševića i “okrenuo” se na hrvatsku stranu, kaže Granić, doajen hrvatske politike i svjedok tih vremena te političkih i diplomatskih akcija koje su ostale daleko od očiju javnosti.
Hrvatska jest proglasila neovisnost 25. lipnja 1991., no u tom trenutku to je prilično malo značilo u međunarodnoj zajednici. Hrvatsku jesu priznale Slovenija, baltičke države i Ukrajina, no ni one same nisu još bile u potpunosti priznate. Kako znaju reći diplomati iz tog razdoblja: “Ni portiri u veleposlanstvima nisu željeli primiti zahtjev za priznanje Hrvatske”.
– Jedina država koja je razumjela Hrvatsku bila je Sveta Stolica. Doduše, bilo je pojedinaca koji su nas podržavali, poput Austrijanca Aloisa Mocka ili tada već bivše britanske premijerke Margaret Thatcher. Ona mi je kasnije, dok smo u njezinu domu pili čaj, rekla: “Da sam ja tad bila na vlasti, odmah bih bombardirala Miloševića”. Francuska i Velika Britanija bile su izrazito protiv priznanja Hrvatske, SAD se bavio Pustinjskom olujom, a Rusija svojim problemima – oslikava tadašnje raspoloženje Mate Granić. No ni podrška Svete Stolica nije došla sama od sebe.
Mitterrandovi prijatelji
– Sveti Otac Ivan Pavao II. odlično je razumio situaciju, duboko cijenio i Hrvate i smatrao da Hrvatska treba biti suverena. Imali smo i sreću da je ministar vanjskih poslova Jean-Louis Pierre Tauran bio za Hrvatsku – kaže Granić i otkriva anegdotu iz 1998., za Tauranova posjeta Hrvatskoj.
– Dok smo se šetali Plitvičkim jezerima, ispričao mi je kako je 1991. pet sati razgovarao s francuskim predsjednikom Françoisom Mitterrandom i nizao mu argumente u korist Hrvatske. Da bi mu Mitterrand na kraju rekao: “Ali Srbi su naši prijatelji” – govori Granić.
Kancelar Kohl ili iznio je priznanje Hrvatske na svojim leđima, uz pomoć Hansa Dietricha Genschera
Naravno, dodaje, za status Hrvatske u Vatikanu izuzetno je mnogo učinio i državni tajnik Angelo Sodano, no doista nezamjenjive su uloge imali monsinjor Milan Simčić i posebice monsinjor Nikola Eterović. I dok je Vatikan posredovao u korist Hrvatske, Njemačka je nakon kolovoza 1991. konkretnim akcijama radila na njezinu priznanju. Ključnom se pokazala noć sa 16. na 17. prosinca 1991. kad su u Luksemburgu čelnici država EZ više od deset sati raspravljali treba li priznati Hrvatsku, koja je već tada grcala u krvi zbog srbijanske agresije.
– Poljski me vicekancelar Jerzy Buzek još 5. rujna 1991. u Tarvisiju na sastanku demokršćanskih stranaka srednje Europe upitao možemo li izdržati još dva-tri tjedna. Imali smo informacije da je u tri navrata planiran napad i okupacija Zagreba te likvidiranje političkog vrha, ali te smo akcije uspjeli spriječiti – kaže Granić.
Atmosfera se počela mijenjati nakon mišljenja Badinterove komisije da je SFRJ prestala postojati, na što se nadovezao luksemburški sastanak na kojem su Nijemci slomili otpor Francuske i Britanije.
Besana Kohlova noć
– Kancelar Kohl ili, kako su ga zvali, “stari gospodin”, iznio je priznanje Hrvatske na svojim leđima, uz pomoć ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera – otkriva Granić. Akciju u Luksemburgu proveli su zajedno. Genscher za pregovaračkim stolom, a Kohl telefonom “navalili” su na francuskog ministra vanjskih poslova Rolanda Dumasa, a potom i na britanskog premijera Johna Majora.
– Kohl te noći nije spavao – kaže nam Granić.
– Svesrdno su pomagali ministri vanjskih poslova Belgije i Danske. Detalje o toj noći ispričao mi je Genscher sedam godina kasnije u pivnici u Zagrebu – govori Granić. Rezultat sastanka bila je prekretnica u odnosima prema Hrvatskoj. Te je noći odlučeno da će Hrvatsku priznati s odgodom od mjesec dana, ali su joj i postavljeni uvjeti.
– Hrvatska je trebala deblokirati i evakuirati vojarne tzv. JNA te prihvatiti Vanceov plan i dolazak mirovnih snaga. Uvjet je bio i prekid vatre te pozitivno mišljenje Europske promatračke misije. Tražilo se i donošenje ustavnog zakona o pravima manjina. Nijemci su nam pomogli tako što su nam poslali stručnjaka koji je radio na pripremi tog zakona. Tako smo ispunili uvjete i ostalo je čekati 15. siječnja – govori Granić. Ili, u slučaju Islanda 19. prosinca i Svete Stolice 13. siječnja.
Pismo papi
– Genscher mi je povjerio da je Kohl nagovorio islandskog premijera Jóna Hannibalssona da prvi prizna Hrvatsku – kaže Granić. A Vatikan?
– Na Badnjak 1991. kardinal Josip Kuharić i ja poveli smo kardinala Angelottija, predstojnika kongregacije za humanitarna pitanja, u Brijest. Vidio je razrušenu crkvu i potekle su mu suze – prisjeća se Granić.
– Što mogu učiniti za Hrvatsku? – pitao je.
– Možete nas priznati dva dana prije ostalih – kazao sam mu. Po povratku u Zagreb Granić je primio poziv s Kaptola: kardinal Angelotti moli predsjednika Tuđmana da napiše pismo papi koje će on odnijeti u Vatikan.
– Za sat i nešto pismo je bilo predano kardinalima – kaže Granić. Dvadesetak dana kasnije 13. siječnja iz Vatikana je stigao odgovor u obliku priznanja. Sveta je Stolica pokrenula proces koji su ostale države nakon dva dana, 15. siječnja, slijedile i tako zauvijek promijenile političku sliku svijeta i osigurale suverenoj Hrvatskoj mjesto u međunarodnoj zajednici.
>> Na današnji dan prvi put je puštena Thompsonova pjesma 'Bojna Čavoglave'
Eh, zamislite da su odmah zbombali Srbiju, pa da nije bilo ni Vukovara ni Srebrenice ni hiljada drugih horora koje su nam priređivali? Trebalo im je deset godina da shvate s kakvom bagrom smo mi imali posla.