Obitelj, prijatelji i kolege nogometaši oprostili su se u Málagi od Realove legende Manuela Velázqueza, koji je prošlog petka iznenada preminuo od srčanog udara, samo devet dana prije 73. rođendana, koji bi bio proslavio ove nedjelje. Izvorni madrileño bio je jedan od domaćih momaka koji su 1966. vratili Real na europski vrh šest godina nakon kraja niza od pet uzastopnih Kupova prvaka.
Malo je koji nogometaš imao tako prikladno prezime kao Realova ikona šezdesetih i sedamdesetih. Njegov je prezimenjak nitko drugi nego glasoviti slikar Diego de Velázquez iz 17. stoljeća. I Modrićev je prethodnik “slikao” vrijedna djela, povlačeći upečatljive poteze loptom po zelenoj površini.
Svoju je vještinu ugradio u jedan Kup prvaka, šest državnih prvenstava i tri Generalisimova kupa – kako se u vrijeme Francove vlasti zvao Kraljev kup. Osim po virtuoznom upravljanju Realovom igrom, negdašnja je desetka upamćena po suparništvu s Günterom Netzerom i po neprijateljstvu sa svemoćnim predsjednikom Santiagom Bernabéuom.
Šokirani el presidente
Dugogodišnji suigrač Pedro de Felipe sjeća se epizode iz 1971. kad se Velázquez zamjerio starom Santiagu, koji ga ni prije nije volio iako je bio jedan od junaka šestog Kupa prvaka. Bilo je to u Ateni, poslije finala Kupa kupova protiv Chelseaja, završenog sa 1:1. Momčadi su čekale ponovljenu utakmicu zakazanu za tri dana poslije.
Nekoliko je igrača, uključujući Pirrija, bilo ozlijeđeno pa je trener Miguel Muñoz pozvao De Felipea iz Madrida. Uoči prve utakmice, stoper koji je ostavljen kod kuće kao prekobrojan nastupio je u radijskoj emisiji, rekavši da mu je žao što nije s momčadi u Ateni. Ali, netko je Bernabéuu prenio da se De Felipe “pobunio zbog svog statusa u momčadi”.
Tako je prije ponovljene utakmice el presidente održao sastanak s igračima i naložio im da izgrde De Felipea zbog “omalovažavanja kluba pred španjolskom javnošću”.
Tada se, na opće iznenađenje, ustao Velázquez i suprotstavio velikom gazdi: – Ako itko voli Real, onda je to Pedro. Ne vjerujem da je to rekao. Možda je njegova izjava pogrešno prenesena.
Bernabéu je bio zapanjen što se netko usudio raspravljati s njim pred suigračima. To mu nije učinio nitko u 30 godina vođenja kluba.
“Dođite po ispisnicu!”
Prekinuo je sastanak i pozvao Velázqueza: – Ako ste ti i tvoj prijatelj tako pametni, prekosutra možete otići iz kluba, dobit ćete ispisnicu – rekao je el presidente.
– Nema problema, ako ostanete pri tome, uzet ću ispisnicu i otići! – uzvratio mu je profinjeni srednjak.
Velázquez je nastupio u majstorici, koju je Real izgubio s 1:2, no Bernabéu ga nije otjerao iz kluba.
Osvetio mu se na drugi način. Kad mu je 1972. istekao ugovor, ponudio mu je novi na samo jednu sezonu, što nije bio običaj za prvotimce mlađe od 30 godina. Velázquez je prihvatio igru i do kraja karijere produžavao godinu za godinom.
No, to nije bila jedina perverzija koju mu je dugovječni vođa pripremio. Kad je Savez 1973. nakon duge stanke opet otvorio vrata strancima, Bernabéu je iz Borussije M’gladbach doveo Güntera Netzera, koji je igrao na istoj poziciji. Usput je naredio Muñozu da zvijezdi njemačke reprezentacije dodijeli Velázquezovu desetku, a ovome daju šesticu.
To je razgnjevilo navijače i izvjestitelje, koji su postavljali predsjedniku neugodna pitanja. Kad je Netzer nakon tri prosječne godine otišao, Miljan Miljanić je Španjolcu vratio desetku u sezoni koja se pokazala posljednjom za obojicu, iako nijedan toga nije bio svjestan. Da ga je Bernabéu prekrižio, Velázquez je doznao od Paula Breitnera u lipnju 1977. Prilikom susreta u hodnicima Realova stadiona, Nijemac ga je obavijestio da odlazi u Eintracht Braunchsweig, na što ga je Velázquez zagrlio i rekao mu da će se sigurno opet vidjeti. Breitner mu je uzvratio:
– Naravno da hoćemo, doći ću ti na oproštaj krajem kolovoza!
Iz zaprepaštenja na suigračevu licu Breitner je shvatio da se izlanuo te se brže-bolje iskrao iz kluba. Velázquez nije nikad nije bio mio starom Santiagu, koji je ulazio u žučne rasprave s igračevim simpatizerima iz novinarskih redova. Bernabéu ga je smatrao “šminkerom” jer je bio uglađeniji i obrazovaniji od ostalih nogometaša. Studirao je ekonomiju, govorio engleski, slušao britansku i američku glazbu, lijepo se oblačio...
Šefu je sve to bilo pomalo čudno, a posebno mu je išlo na živce što nije šutke prihvaćao naredbe nadređenih. Za staromodnog gazdu, koji je već debelo zagazio u sedamdesete, to je bilo previše.
– Velázquez je bio preteča modernog tipa igrača, što je Bernabéua uhvatilo na krivoj nozi – primijetio je Asov urednik Alfredo Relaño, jedan od velikih poštovatelja tog majstora. Kakva ironija, Bernabéu je preminuo u lipnju 1978., samo nekoliko dana nakon što je Velázquez objavio umirovljenje, zaključivši jednogodišnji ugovor s Toronto Metros-Croatijom, klubom kanadskih Hrvata.
Današnji Realov predsjednik Florentino Pérez ima bolje mišljenje o igraču kojeg je često gledao uživo kao mladi navijač.
– Mi koji smo imali sreću da uživamo u njegovoj eleganciji, inteligenciji i talentu uvijek ćemo ga se sjećati kao primjera vrijednosti koje promiče Real Madrid. Napustio nas je jedan od naših velikana.
>> Real i Chelsea pripremaju najveću razmjenu u suvremenom nogometu
