Svaki sporazum rezultat je kompromisa, ustupaka na koje jedna (i druga) strana pristaju procijeni li da joj se to isplati, da joj, iako ne ispunjava sva njezina očekivanja, donosi više koristi nego štete. Na taj su način sigurno razmišljali i pregovarači čelnici triju većinskih školskih sindikata i predstavnici Vlade kad su, svatko iz svojih razloga, pokušali što brže završiti četverodnevni, rekordan štrajk u hrvatskom obrazovanju u kojemu je sudjelovalo 95 posto prosvjetara.
Vladi opterećenoj nizom drugih problema i otvorenih pitanja, sigurno u predizbornoj, odnosno izbornoj godini nije trebalo rasteznje masovnog štrajka nastavnika, a sindikalci, kako su kazali, nisu željeli javnost, koja im je ovaj put bila sklona, okrenuti protiv sebe. Sindikalni čelnici kažu da su dobili maksimalno što su mogli, a iz Vlade poručuju da je pronađeno najbolje rješenje i da povećanje učiteljskih i profesorskih plaća nikad nije bilo upitno, nego da je samo trebalo naći način. Dakle, zadovoljni i jedni i drugi.
No, problem je što njihovu euforiju ne dijele oni koji su štrajk "iznijeli" na svojim leđima učitelji, nastavnici i profesori, koji danas kažu: dobili smo ono što smo mogli imati i bez štrajka. Šestpostotno povećanje plaća od siječnja bez štrajka su dobili i ostali zaposleni u državnim i javnim službama, a nadoknađivanje 20-postotnog zaostajanja plaća prosvjetarima počet će tek s plaćom u kolovozu (tzv. dodatak u iznosu od 30-ak do 150 kuna) i razvući će se, po mnogima, na nevjerojatnih šest godina.
"Mislim da ste nama učiteljima okrenuli leđa pristavši na sporazum po kojem ćemo u iduće tri godine i dalje imati plaće ispod prosjeka", napisala je nama, ali i sindikalnim čelnicima, učiteljica matematike i dodala: "Valjda naš rad zaista toliko vrijedi, nitko nam ništa nije dužan iako već dugo radimo ispod tog prosjeka, a to što sad još imamo i dodatne obveze (HNOS...) Strašno i prestrašno!!! Čestitke SHU-u na takvoj borbi za članove i na pristajanje na to dok iza vas stoji 80.000 ljudi", ogorčena je matematičarka, jedna od mnogih koji ne mogu shvatiti zašto sindikalni čelnici, s nezapamćenom potporom članstva, nisu iskoristili jaku stratešku poziciju, ušli štrajkom u novi tjedan i zaista dobili ono što su tražili.
Ovako, nije im baš najjasnije zašto su opet njihovi sindikalni vođe bili tako impresionirani milimetarskim ustupcima vlasti, zašto su, umjesto na kompromisnih pet, pristali na iritantnih šest godina, zašto su plaću vezali uz rast BDP-a umjesto za plaće u privredi i državi. Kad bismo htjeli biti zločesti, mogli bismo zaključiti da su odgovori i u činjenici da sindikalni čelnici standard, odnosno visinu plaće, ne dijele sa svojim kolegama u učionicama.
