Ljudima priča o posvojenju zvuči poprilično romantično: “Svaka čast!”, govore i tapšu te po ramenu, no ti na kraju dana, posebice na tom početku, ostaneš sam kada ti je potrebna pomoć, a ničiju pomoć nemaš. Kad kažem ničiju, tu prvenstveno mislim na profile stručnih suradnika koji su vrlo deficitarni u sustavu za socijalnu skrb. S druge strane, ono gdje ja i ne mogu osjetiti pomoć je moja obitelj, zato što imate vrlo jasne preporuke koje dobijete na edukaciji za posvojitelje da djeca cijelo vrijeme provode s vama, upravo radi razvijanja osjećaja privrženosti. U tih prvih pola godine moja djeca su sukladno preporukama vrlo rijetko imala priliku upoznavati ostale članove obitelji. Izdaju roditelja velika većina ljudi nije doživjela i sretni su jer ih nikad nije izdao onaj koji ih i nije trebao izdati i nije ih ranio onaj koji ih nije trebao raniti. Međutim, ta djeca doživjela su upravo to i njihovo je zrcalo razbijeno. Moj prvi zadatak kao posvojitelja je pokušati složiti te fragmente, vratiti ih na njihovo mjesto i zalijepiti da stvore jednu cjelovitu sliku, a svaki onaj šav koji je ostao, godinama uglađivati raznim tretmanima kod logopeda, psihologa, defektologa. Tu opet dolazimo do surove stvarnosti jer takvih stručnjaka nedostaje i u velikim centrima, da ne govorim u ruralnim sredinama poput Imotske krajine – govori Ante Kujundžić, saborski zastupnik Mosta, koji se u parlamentu rasplakao ukazujući na nejednakost posvojene i udomljene djece u odnosu na one koji odrastaju s biološkim roditeljima i tako skrenuo pozornost na tisuće djece koja i danas u domovima diljem Hrvatske čekaju posvojenje, kao i na probleme posvojitelja.
VEZANI ČLANCI:
Nakon njegova emotivnog istupa ministar Piletić najavio je izmjene zakona, ali Kujundžić kaže da nije to ono što je on tražio.
– Mi smo prije svega tražili izjednačavanje prava posvojitelja u Zakonu o rodiljnim naknadama s pravima koje imaju biološki roditelji. Činjenica je da imate članak koji kaže da naknadu za novorođenče ne može koristiti posvojitelj ako ju je iskoristio drugi korisnik. Kada sam posvojio troje svoje djece, nisam mogao dobiti novčanu naknadu od 300 eura, kolika je tada bila, iako za tu djecu nikada nije isplaćena naknada, s obzirom na to da kada ja posvojim dijete, njemu se mijenja OIB, JMBG, mijenja mu se ime, prezime i vadi se novi rodni list u kojem je ime oca moje ime, a ime majke ime moje supruge. Dakle, to dijete je administrativno novorođenče u Hrvatskoj. Ovo je jedna paradoksalna situacija za koju mi je nemoguće da netko od niza državnih tajnika koji pripremaju zakonske prijedloge takvu nelogičnost nisu primijetili. Prije tri godine sam državnoj tajnici u tadašnjem Ministarstvu rada i socijalne skrbi dao na papiru te stvari i nije ih provela – kaže Kujundžić i nastavlja kako posvojenje izgleda tako da ti danas nemaš djecu, a sutra imaš troje.
Izmjenama Zakona o socijalnoj skrbi posvojitelji će primati jednokratnu pomoć. – Naravno, u startu imaš određene troškove, a po čemu bi moji troškovi bili manji od troškova biološkog roditelja? Sada su u Zakonu o socijalnoj skrbi posvojiteljima na temelju rješenja o posvojenju dali jednokratno 1327 eura. Znači li to da su samo posvojitelj oni kojima treba dati novac, a da biološki roditelj mogu preživjeti sa 600 jer ima manje potrebe? Ne razumijem, ali oni su iz situacije da su posvojitelji bili “poluroditelji”, došli u situaciju da su posvojitelji u financijskom smislu “nadroditelji”. Još važnije, napravili su novu diskriminaciju – govori Kujundžić i navodi i druge primjere diskriminacije, ali na štetu posvojitelja. – Kada govorimo o nejednakosti, kada posvojite dijete starije od osam godina, ne možete koristiti puni rodiljni dopust, a starije dijete treba puno više vremena da ga složite ponovno, što ovisi o ranama s kojima je došlo. Neka dolaze iz obitelji u kojima je bilo psihičkog nasilja, neka gdje je bilo fizičkog, čak i seksualnog... Zato vam govorim, posvojenje nije romantična priča. Nije lako pomoći tom malom ranjenom čovjeku da se sastavi, a diskriminacija i nepravda osobito me bole. Meni je preostalo da pred hrvatskom javnošću dam komad sebe, što nije uvijek zgodno – govori Kujundžić.
– Meni je jasno da društvo na posvojitelje gleda s određenom dozom nježnosti, ali to društvo istovremeno nije svjesno da u toj priči nismo važni mi, već djeca. Dijete je jedino važno. Supruga i ja svaki dan se molimo: “Daj Bože da budem najbolji što mogu biti za tu djecu”, a vjerujem da to rade i drugi roditelji. Naša priča jest lijepa, ali je i jako teška, a zadatak društva je da njihova djeca ne budu ona koja će posvojeno dijete etiketirati – upozorava Ante Kujundžić, inače po struci vjeroučitelj, kao i njegova supruga.
Srednju školu i fakultet završio je u Splitu, u kojem je upoznao suprugu, Kaštelanku, i nakon završenog studija oboje su došli živjeti u Ivanbegovinu, u zaselak Kujundžiće. – Moj izbor je živjeti u Imotskoj krajini, supruga se složila. Još 2006. godine vratio sam se u Imotski i radio za 2100 kuna u prosvjeti tri godine. To je bio moj životni izbor. Nije mi žao zbog te odluke, ali moram reći da smo apsolutno hendikepirani i odsječeni od dovoljnog broja stručnjaka iz ove domene, kao i od osnovne zdravstvene zaštite. Uzmite u obzir da u Imotskom pedijatar, dr. Čikeš, ima oko 1700 pacijenata, od 70 do 80 pregleda svaki dan, a on je pokazatelj
sustava – upozorava Kujundžić.
On i supruga 14 godina nisu imali djecu, a to se promijenilo prije četiri i pol godine. – Sjećam se, supruga i ja prvo smo krenuli s medicinskim testovima, pitaš se što se događa, ideš ovamo i onamo po bolnicama. Sustav te promatra kao neku hodajuću novčanicu, a ne kao biće koje dolazi s problemom koje ne možeš riješiti novcem. Valjda je dijete cilj ljubavi dvoje ljudi i jako ti je teško, dođeš s emocijama, očekuješ konkretne odgovore, a na kraju se vratiš doma i postavljaš pitanje: “Zašto baš mi?” Danas, kad imamo troje krasne djece, mogu reći da nam je trebalo 14 godina da shvatimo da je to naš put i on je završio posvojenjem. Najstariji sin danas ima osam godina, najmlađi ima 4,5, a kći, naša šefica, je u sredini. Oni su i biološka braća i sestra. Zanimljivo je kako najstariji sin gestikulativno, po držanju, podsjeća na mene, a kći je kao supruga. Kada ga vide, ljudi kažu: “Isti ćaća”, to mi je jako drago jer vidim da me kopira, ja sam mu uzor, a početni period bio je jako težak. Troje djece različite životne dobi, s različitim potrebama i različitim ranama... – kaže Kujundžić, koji nam je opisao put kojim su prolazili dok nisu postali roditelji.
– Poslali smo Centru za socijalnu skrb pismo namjere kao potencijalni posvojitelji, oni su nam se javili, nakon čega smo službeno ispunili obrasce. Tražili smo odmah troje ili više djece. Neke stvari u cijelom procesu uistinu su dobre i korisne, a neke su suvišne i diskriminatorne. Primjerice, traže broj soba, kvadraturu, kreditnu zaduženost, plaće. Onda ideš u Centar na razgovor sa stručnjacima iz različitih područja. Psihološka procjena je baš dobra, ja bih je uveo u obvezu prije sklapanja braka. U međuvremenu, oni dođu k tebi, provjeravaju kvadrate i uvjete i to je taj diskriminatorni dio jer biološke roditelje nitko ne pita gdje žive. Naravno, ne možemo ne imati osnovne uvjete života, ali ne treba biti toliko rigorozno. Nakon što dobiješ rješenje, moraš proći edukaciju da biste postali posvojitelj. Provodi je niz ljudi koji se godinama bave ovom problematikom, no ta te edukacija ne može pripremiti na stvarni život. Sjećam se prvi dan kada sam se išao prošetati sa svojim najstarijim sinom, imao je četiri godine, došli smo do grupe 10-15 mojih prijatelja. On je mene pred njima pljunuo, počeo me grebati po licu. To je bilo šaketanje, na to me nijedna edukacija nije pripremila. Zagrlio sam ga i šapnuo mu: “Što god ti radiš, ja te volim”, to je rečenica koju stalno ponavljam – prisjeća se Kujundžić i ističe kako je činjenica da nikad nisu požalili, iako je bilo faza kada im je doista bilo teško. – Bilo je bacanja, devastacija po kući, loših obrazaca ponašanja, a u svakom trenutku to dijete voliš sve više i više i svakog trenutka dobivaš novu snagu – kaže.
Nakon što su prošli edukaciju, on i supruga ušli su u Registar posvojitelja. – Tad počinje kalvarija. Očekuješ da će te sustav zvati, ali neće. Ti se javljaš sustavu. Mi smo na tjednoj bazi slali e-mailove ustanovama. Neke su nam odgovorile tek nakon tri godine, ali bilo je i onih koji su odgovorili u roku od 20 minuta. Poziv smo dobili nakon osam mjeseci. Pogrešno se misli da posvojitelji biraju djecu. Djeca, ona koja su veća i govore, biraju tebe. Srećom, nas su naša izabrala – govori Kujundžić.
S obzirom na to da živi u maloj sredini, zanimalo nas je kakva je bila reakcija okoline kada su posvojili troje djece odjednom.
– Ovo je sredina u kojoj svi o svakome znaju sve, ako ne znaju, pitaju, a ako ne pitaju, nagađaju. Ljudi su izvana tvrdi, kao imotski kamen, a iznutra mekani. Susjed će u naletu ljutnje i zavisti poželjeti da ti izgori kuća, a ako ti stvarno izgori, skinut će ciglu sa svoje i dati je tebi. Ja sam jedva čekao da se vratim u Imotsku krajinu, odakle sam spletom obiteljskih okolnosti bio iščupan. Mladi ljudi drukčije promatraju svijet i slažu se s definiranjem roditeljstva po kojemu su mama i tata riječi koje se zaslužuju, a ne stječu, unatoč uvriježenoj društvenoj normi. Ima starijih koji na to gledaju drukčije i ja im to ne zamjeram. Teško ti bude u nekom trenutku kada ne razmišljajući pitaju: “A tko su mu roditelji”. Kažem im: “Gledaš ih.” Kada moju djecu pitate: “Odakle te mama rodila?”, ono će pokazati na srce. Obvezan si djetetu reći da je posvojeno. Mi s njima razgovaramo, nije nam to tabu tema. Moja djeca su po cijeli dan vani, igraju se s djecom mojih prijatelja, kumova, susjeda, sve je apsolutno normalno – kaže Ante Kujundžić, čija su djeca prije posvojenja bila smještena u različitim ustanovama.
– Veliki je problem u sustavu što imate slučajeve da je dio braće u Varaždinu, a dio u Dubrovniku. I čekaju posvojenje. Vi danas u registru posvojitelja imate 1100 posvojitelja, koji su spremni biti roditelji, a istovremeno su domovi u Hrvatskoj pretrpani. Logično bi bilo da ojednostavnimo proceduru da ta djeca dobiju roditelje, a o tome nitko ne vodi računa. Ako je trebalo da se ja u Hrvatskom saboru raspadnem kao čovjek, a mojoj majci nije bilo ugodno čuti da ja pred hrvatskom javnošću kažem da mi je najsretniji dan u životu bio kad mi je otac umro, ako se trebalo dogoditi to da dam komadić sebe da se stvari pokrenu, nije mi žao. Hrvati su dobar narod koji zna prepoznati emociju. To kod mene nije došlo planski. Ja sam bio jadan, ali ne zbog sebe, mojoj djeci je dobro, već zbog očiju jednog malog dječaka koje već pet godina nosim sa sobom i nosit ću ih dokle god taj sustav ne promijenim. Taj je dječak bio u udomiteljskoj obitelji u kojoj je bio moj sin. Kada smo odlazili, gledao me plavim okicama, suze mu teku i kaže: “Molim te, možeš li me povesti?” Ti ga gledaš u oči, ne smiješ plakati, a što mu odgovoriti? Cijeli svijet i nada tog djeteta stali su u očekivanju da mu kažem: “Mogu”, a ja mu to ne smijem reći. Zato želim “razbucati” javnost, dovesti do faze da prihvatimo da je naša obveza, na kojoj ne smijemo pasti, briga o djeci bez roditeljske skrbi. Svi trebamo sve napraviti da oni odrastaju normalno i da ih se ni u čemu ne diskriminira – poručuje Ante Kujundžić, koji je prije saborskog mandata bio načelnik Općine Podbablje, a sada je Mostov kandidat za župana Splitsko-dalmatinske županije, u kojoj je od osnivanja na vlasti HDZ.
VEZANI ČLANCI:
– Mislim da je u svakoj prostoriji nakon nekog vremena dobro pustiti malo svježeg zraka da se provjetri, a Splitsko-dalmatinskoj županiji nužno je utemeljiti i jedan drugi smjer. HDZ je za kandidata imenovao Blaženka Bobana, protiv kojeg ja nemam ništa, odradio je dva mandata, ali za kojega nisam uvjeren da će reagirati najbolje, najbrže i najsvrhovitije u korist Županije. Ja sam onaj koji može dati puno konkretnije i adekvatnije odgovore od Blaženka Bobana, pri čemu ne mislim o njemu ništa loše, to je samo posljedica njegovih godina i energije, koja normalno s protokom vremena opada – kaže Kujundžić i, iz iskustva obnašanja dužnosti načelnika, kaže da je jedan mandat sasvim dovoljan.
– Izvršna vlast, ako ćete je obnašati onako kakva je ona suštinski, a to je služenje narodu, jedan je oblik sadomazohizma u kojem nemaš osobnog života. Imaš vlastite ideje koje želiš oživotvoriti, a s druge strane imaš ljude koji traže prečac do ostvarenja svojih ideja, a ti si im sredstvo i treće strane imaš ljude koji žele kršiti kriterije. Jednostavno, dođeš doma, čekaju te tri čovjeka na vratima, nakon svete mise čeka te njih pet. Ti se faktički zbog nekih stvari, ljudskih navika, ne možeš pozabaviti onim čime želiš pridonijeti. U tome leži problem hrvatske politike. Mi ćemo kao društvo iz svojih navika morati izbiti tu jednu stopu korupcije koju svi imamo, a koja je ušla u genetski kod ovog naroda. Svatko traži nekakav prečac: u bolnici, na trajektu, u pošti, banci... Svugdje tražiš nekoga “svoga”. Taj je sustav možda stvorila politika, ali ovom društvu to je dosadilo. Ja, kao nastavnik, ravnatelj škole i načelnik općine nikom od poznatih nisam omogućio ni stažiranje u ustanovi u kojoj radim. Izgubio bih sebe, ja sam njima to jasno rekao. Kada sam dobio izbore, radio sam bez volonterske naknade. Ako izgubiš sam sebe, što će ti ostati? – kaže Kujundžić i ukazuje na brojne nedostatke u Splitsko-dalmatinskoj županiji, od sektora zdravstva, o kojemu je govorio na početku ovog razgovora, preko brige o starijima, školstva, smeća, prometa...
– Župan je onaj koji udara tempo na čelu kolone, a Blaženko je troma lokomotivica koja ide po Županiji i dijeli ljudima po nekoliko tisuća eura. Ne možemo riješiti glad u Africi dijeleći sendviče, trebaju nam strukturni odgovori na realne probleme koji postoje. Imam dojam da HDZ-u odgovara da sve ostane ovako kako jest. Postoje rješenja za promet, za otpad, ali oni svojim nečinjenjem ništa ne rješavaju. Sustav je potrebno staviti na sigurne temelje i Splitsko-dalmatinska županija će se razvijati – kaže Kujundžić i ističe kako ima izuzetno dobar program, s 4-5 najvažnijih točaka.
– Želimo svoj program približiti svima i omogućiti da se ostvari tko god pobijedio u Županiji, a mislim da ćemo to biti mi. Moramo izmijeniti paradigmu puritanizma i mesijanizma, koja prati Most. Lijepo je u Hrvatskoj biti oporbeni političar, nemaš nikakvu odgovornost, plaća ti ide radio ili ne radio. Ja se trudim svoj posao pošteno odraditi, ali što reći mom djetetu sutra, što sam napravio kao političar na nacionalnoj razini? Da sam bio stalno oporba i nisam imao hrabrosti pružiti ruku i ponuditi svoja pravila?
Na ovim lokalnim izborima mi ćemo pokušati biti dio promjena u konkretnom smislu a da ne participiramo nužno u vlasti. Ako ne pobijedimo, Most neće tražiti nikakvu poziciju, ali ako bude volje i želje za zajedničko definiranje smjera i razvoja Županije, što se očekuje u kojoj fazi, na temelju toga ćemo nastojati zajednički raditi. Mislim da je to budućnost i Splitsko-dalmatinske županije. Idemo u to otvorena srca, ponudit ćemo razrađene točke programa razvoja, to su stvari koje tište građane: zbrinjavanje otpada,prometna povezanost, zdravstvo... Želimo mijenjati one negativne stvari. Nakon izbora, ruka Mosta bit će ispružena i tko je prvi stisne, mi smo tu – poručio je Ante Kujundžić, koji je i politički tajnik Mosta.
>>Pitali smo umjetnu inteligenciju koji bi narodi mogli nestati u sljedećih 100 godina, odgovor bi vas mogao zabrinuti>>
Otvori KEKS Pay
a što ima blještav osmijeh ...