Ovdje ćemo se baviti razdobljem koje je trajalo svega dva tjedna, a koje je po učincima za obranu Vukovara neobično važno i nezaobilazno, ali i nepravedno podcijenjeno. Riječ je o vremenu od sredine kolovoza do početka rujna 1991. godine, kada je obrana Vukovara pala na domaće dragovoljce u mjesnim zajednicama, ZNG i MUP, odnosno policiju. O tome zašto je i pod kojim okolnostima Tomislav Merčep povučen u Zagreb ispričane su mnoge priče, no najvjerojatnija je ona da je važnost i složenost obrane Vukovara prerasla njegove sposobnosti. Potpuno su nepotrebno oko njegove uloge i doprinosa, vjerujem svjesno i namjerno, branitelji podijeljeni. Tomislav Merčep je bez svake sumnje dao veliki doprinos u, recimo tako, prvom poluvremenu obrane Vukovara ali i općine Vukovar. Bez njega, oni koji su došli nakon njega, ne bi imali priliku braniti Vukovar, jer bi on bio izgubljen u ranom razdoblju agresije tzv. JNA.
Kada je trebalo pregovarati ili pokazati zube, Tomislav Merčep je znao naći pravu mjeru. Prvo ozbiljno nesuglasje između Tomislava Merčepa i povjerenika Vlade za općinu Vukovar Marina Vidića - Bilog izbilo je zbog izlaska civila iz Vukovara. Povjerenik vlade je 1. kolovoza zatražio od Republičkog kriznog stožera očitovanje o tome da se iz Vukovara izvuče 10.000 do 15.000 ljudi. Tome se oštro suprotstavio općinski sekretar sekretarijata za narodnu obranu Tomislav Merčep, koji je upravo provodio mobilizaciju. On je sve one koji se nisu odazvali na njegov poziv nazvao izdajnicima i dezerterima, što je izazvalo napade u hrvatskim medijima, a u srbijanskim medijima je obilježen kao „krvolok“ i onaj koji je kriv što tzv. JNA mora stati u obranu „ugroženih Srba“. Nesposobni za borbu, djeca, stariji i nemoćne osobe, u organizaciji Crvenog križa i Sekretarijata za narodnu obranu odvedeni su na hrvatsku obalu. Nažalost, dio djece vratio se s mora u najkritičnijem trenutku, u noći na 24. kolovoza, a da se nije znalo tko je to odobrio. Kako je bilo jasno u što se djeca vraćaju, ujutro 24. kolovoza poslao sam u Hinu vijest o mogućim posljedicama povratka djece, a vinkovački Centar za obavješćivanje i uzbunjivanje poslao je u javnost upozorenje. Izlazak civila iz Vukovara prekinut je 6. kolovoza prijepodne odlukom koju je donio Tomislav Merčep, a dva dana kasnije u Vukovaru se iznenada i bez najave pojavio novoizabrani predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva dr. Franjo Gregurić.
Premijer je na prvo mjesto stavio pitanje izlaska civila i preporučio da ne napuštaju svoj grad, već da jednako kao i drugi u ugroženim područjima učine sve „da Vukovar i ostale općine ostanu u Hrvatskoj“. Time je izrečen jasan stav vlade da se to područje, kao i druga područja u Hrvatskoj, namjerava braniti. No, problem je što se s obrambenim pripremama ozbiljno kasnilo, kao i ozbiljan nedostatak oružja. Svakome tko je živio u neposrednoj blizini zemlje (Srbije) iz koje se pripremala i odakle je dolazila agresija, bilo je jasno da se može očekivati samo najgore. Nadalje, prije svega, treba reći da su do sredine kolovoza neprijateljske snage praktično riješile pitanje Baranje, i da su se nalazile u predgrađima gradova. Tako su kod Osijeka bile u Tenji, kod Vukovara u Borovu Selu i Bršadinu a kod Vinkovaca u Mirkovcima. Kontrolirali su veliko područje od desne obale Dunava pa gotovo do Đakova, držeći se isključivo hrvatskih sela u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo. Kontrola tog područja ostvarena je pod izlikom razdvajanja tzv. sukobljenih strana i stvaranja tampon-zona, odnosno onim što se zapravo može tumačiti samo kao „puzajuća agresija“. Kontrolirali su sve mostove na Dunavu, a između Vukovara i Osijeka i sela Borovo Selo, Trpinju, Bobotu, Veru, Dalj, Erdut, Aljmaš, Bijelo Brdo, Ćelije, Silaš i Tenju. Između Vinkovaca i Vukovara kontrolirali su Bršadin i Pačetin, između Vinkovaca i Osijeka Ostrovo, Gaboš, Markušicu, Podrinje i Adu, te pred Đakovom selo Šodolovce.
Cijelo vrijeme mjeseca srpnja, a to se nastavilo i u kolovozu, neprijateljske snage usklađeno su tukle minobacačima i topništvom dijelove Vukovara, a najviše i najčešće Borovo naselje. Redovito su se napadi izvodili iz Borova Sela, Bršadina, Trpinje i Pačetina, a od pada Dalja 1. kolovoza napadi se izvode i s vojvođanske strane Dunava i s brodova riječne ratne flotile. Ratno zrakoplovstvo tzv. JNA tijekom srpnja je povremeno, a od sredine kolovoza redovito, napadalo područje grada Vukovara i sela istočnog dijela općine Vukovar. Marin Vidić - Bili, povjerenik Vlade RH za općinu Vukovar, o obrambenim pripremama kaže: „Dok je ZNG boravio na Opatovcu mi smo mu pružali svu potrebnu pomoć i to su bili pravi profesionalci koje su predvodili Ante Roso i Miljenko Filipović. Nažalost, iako su oni učinili puno na pripremanju ljudi, zbog nesporazuma su otišli i bilo je jasno da se mi, akvi kakvi jesmo, uz dužno poštovanje svih, ne možemo nastaviti braniti. Sve sam češće i više od ljudi koji su željeli dobro Vukovaru dobivao prijedloge da se mora nešto učiniti. Za to je bio zapovjednik policije Stipe Pole, zapovjednik ZNG-a Stipan Radaš i veći dio ljudi iz mjesnih zajednica. Rečeno je doslovno da to ne ide tako i da se nešto mora učiniti“. Slijedila su pisma, prije svega Vladi RH, ali i drugima odgovornima, u kojima je jasno opisano stanje i u kojima se traži da obranu Vukovara preuzme profesionalni vojnik. Tom traženju profesionalca, ali i traženju oružja u Zagrebu, pridružili su se mnogi koji su htjeli da obrana Vukovara uspije.
Dok se tražilo profesionalca i oružje, neprijatelj nije čekao, i u tom vremenu uslijedila je otvorena agresija kojoj je cilj bio zauzeti Vukovar. Jedan od onih koji je tražio oružje i svekoliku pomoć za Vukovar bio je i Zlatko Menges, koji kaže: „Glavni problem svih koji su u Vukovaru odlučili pružiti otpor jest oružje i mi smo ga tražili na sve strane“. Pa i onda kada je napad na grad Vukovar već počeo, u Zagrebu se tražilo oružje, o čemu Zlatko Menges kaže: „Dana 23. kolovoza zatekao sam se u Zagrebu gdje na Jelačićevu trgu susrećem ing. Ivana Mravka, Peru Mlinarića, Nikolu Papca (danas pokojnog), koji je bio duša Mjesne zajednice Stjepan Radić, odnosno Vukovar Stari. Tu je i jedan od sinova pokojnog Joze Poljuhe“. Svi zajedno odlaze pred Sabor gdje susreću Josipa Gažu. U Zagrebu je i Tomislav Merčep, koji je već smijenjen. S Gažom su Ante Dugan - Samuraj i Ivan Franić - Srna. Vukovar je u tom trenutku imao dva sekretara Narodne obrane, a to su Josip Gažo i Danijel Rehak – Mongol, pa i to jasno pokazuje stanje obrane. Ta skupina Vukovaraca pred Saborom razgovara o tome od koga i gdje tražiti oružje za obranu. Pokušaji da se dobije oružje obično su završavali bez uspjeha, jer je katkad u jednom danu oružje tražilo i po pet-šest skupina Vukovaraca. Oni pokazuju jaku želju da se brane, no još nema jedinstva ni jedinstvenog zapovjedništva. Uvjereni su da u Zagrebu nema dovoljno svijesti o tome što se događa u Vukovaru. Menges traži Đuru Pericu nadajući se da će im on pomoći. No, Perica kaže kako ne može učiniti ništa, ali ih upućuje Josipu Manoliću da vide što on može. Prima ih Josip Boljkovac, kojemu najprije prigovaraju što je pustio Hadžića, a onda govore o okolnostima u Vukovaru. Sve to su već ispričali petorici hrvatskih čelnika i ministara. Inzistiraju da im se prvo kaže ima li se namjera braniti Vukovar – pa ako se to želi – neka se pošalje oružje i netko od profesionalnih vojnika da im pomogne u organiziranju obrane. Oni imaju pregled situacije te dobro znaju što imaju i koliko mogu, to prije što im je vojarna u gradu. Predlažu da iz svake općine koja nije izravno ugrožena uzmu deset - petnaest pušaka i daju Vukovaru. Boljkovac ih šalje Perkoviću da se s njim dogovore. Vraćaju se u Sabor gdje nalaze Ivana Juroša, saborskog zastupnika iz Iloka. On ih prima te i njemu iznose ponovno cijelu priču. No, ni on ne može ništa, odnosno i on se slaže da trebaju pokušati kod Perkovića. Vrte se u krug i ponovo završavaju pred Saborom. Ispred Sabora susreću Bernarda Jurlinu, koji ih otpravlja uz poruku: „Bit će to sve u redu.“ Dražen Budiša ih je primio te im također pričao o tome kako će sve biti dobro, no njima nije do priče – njima treba oružje. Tko je izbliza vidio što se događa, a treba znati da je do početka rujna u tzv. čarkama na području općina Vinkovci, Vukovar i Osijek poginulo i ubijeno više od stotinu ljudi, taj je mislio samo na oružje. Susreću se i s Degoricijom, kojem kao i Boljkovcu izriču sve što im je na pameti u svezi s Hadžićevim puštanjem.
Na kraju će završiti kod ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića. Kod njega susreću i Tomislava Merčepa, koji ih preporučuje ministru Ivanu Vekiću riječima: „Ministre, to su dobri dečki.“ Kod Vekića je razgovoru nazočan i pomoćnik ministra Joško Morić. Ministar Vekić pita: „Komu vi pripadate? Vi ste već peta skupina iz Vukovara.“ Menges objašnjava da su oni jedna mjesna zajednica i da im treba oružje. „Imamo stotinu šezdeset ljudi, a samo trideset i pet lovačkih pušaka i dva kalašnjikova“. Opisuje koji dio Vukovara trebaju braniti. Ministar na to kaže: „Vukovar ne smije pasti, mi nemamo velikih cijevi, ali imamo pušaka.“ Tada zapovijeda Moriću da zove Vinkovce i Vukovar i da im Stipe Pole, zapovjednik Policijske stanice u Vukovaru, izda stotinu dvadeset pušaka te dvadeset za Borovo i još deset, za koje se Menges ne može sjetiti kome. Obećane puške dobivaju 28. kolovoza, kada već četvrti dan traje otvorena agresija na taj prelijepi hrvatski grad na Dunavu. Tada se imenuju rezervnim sastavom policije u Mjesnoj zajednici „Vukovar Stari“. Imaju otad 177 pušaka, što je već, za tadašnje vukovarske prilike, prilična snaga. Nakon brojnih pisama upućenih u Zagreb u kojima se traži profesionalac, u Zagreb odlaze Marin Vidić - Bili i Ferdinand Jukić - Jeja, a primaju ih predsjednik Vlade Franjo Gregorić i Josip Manolić. Dalje su upućeni tadašnjem ministru obrane Luki Bebiću, pa Imri Agotiću koji rješava problem profesionalnog vojnika. Zapovijed da s ljudima iz Vukovara ode u Vukovar, gdje će biti zapovjednik obrane grada Vukovara, Iloka i svih mjesnih obrana istočno od Vukovara dobiva dopukovnik JNA Mile Dedaković koji je prešao na hrvatsku stranu. Dalje o tome Marin Vidić - Bili kaže: „U službenom općinskom mercedesu vraćamo se u Vukovar. Ferdinand Jukić vozi, a na suvozačevu mjestu je Mile Dedaković, dok iza njih sjedimo Branko Borković i ja. Prije nego što smo stigli u Vukovar, posjetili smo zapovjedništva u Osijeku i Vinkovcima, gdje smo čuli izvješće o situaciji i Dedaković se upoznao s ljudima koji su važni za koordiniranje obranom“.
Sve što se dalje zbivalo opisat ćemo kasnije, a sada se vraćamo vremenu koje jednostavno možemo označiti kao „vrijeme od Merčepa do Dedakovića“. Najprije moramo objasniti koje su to sve snage kao pripadnici ZNG-a koji su pripadali Prvoj i Četvrtoj brigadi sudjelovali u obrani Vukovara i Iloka, i kako su i pod kojim uvjetima stigle u te gradove. Matija Mandić nam je svjedočio o tome kako i zašto su pripadnici 4. bojne 3. brigade ZNG-a iz vojarne ZNG-a u Opatovcu stigli u Vukovar i napominje da su pripadnici postrojbi ZNG-a još bili na Principovcu kod Iloka i u Novim Čakovcima. Sveta Ana je 26. srpnja i Matija odlazi u svoje Marković Polje kod Brčkoga, gdje je crkveni god. Toga dana poslije podne s bratom, snahom i djecom stižu u selo. Misa je i svečano je. Prenoćit će u Marković Polju i sutradan se vraća u Vukovar oko 13 sati. Matija se u svome stanu upravo počeo oblačiti u odoru hrvatskog vojnika kad je zazvonio telefon, a javljaju mu da su zrakoplovi JNA napali vojarnu ZNG-a u Opatovcu. „Odmah dolazim tamo. Velika je zbrka. Srećom, nema stradalih. Sve je uništeno i ljudi su već krenuli prema Vukovaru. Tu je i zapovjednik Radaš i odluka je da se tu ne može ostati. Sreća je da neprijatelski zrakoplovi nisu bili precizni”. Matija je dobio zadatak organizirati preseljenje. Razmišlja se gdje premjestiti ZNG. Matija se odlučio za zgradu gimnazije jer je bila čvrsta i s nje se ima dobar pogled i nadzor. Isti je dan završeno preseljenje. Tu u gimnaziji imali su jedan protuzrakoplovni top od 20 mm kojim nisu smjeli djelovati, a zapovjednik topa bio je Luka Andrijanić, sada pokojni. Tada on nije bio slobodan, pa bez njega nisu top znali ni transportirati. Kada je Luka došao, vidjeli su kako je to jednostavno. Riječ je o Luki Andrijaniću koji je upravo tim topom srušio prva dva zrakoplova nad Borovim naseljem. Matija govori kako im je u Opatovcu bilo dobro i kako su im domaći ljudi donosili hranu i stalno se za njih brinuli. Matija žali što se malo naših ljudi odazvalo da uzme oružje i brani svoje.
Koliko su ljudi u obrani Vukovara bili srčani, ali slabog znanja, govori primjer sa dva brdska topa koja su imali na Opatovcu, o čemu Matija kaže: „Ja sam sa svojim vodom držao stražu. Jedne večeri dolazi čovjek koji kaže da su ga poslali Merčep i Zadro, da mu se daju ta dva topa. Provjeravam vezom, i kad sam dobio potvrdu, kažem da ih vozi. Pitam kako će ih odvesti, a on mi kaže da će jednoga staviti u prtljažnik a drugoga prikvačiti za kuku. Vidim da čovjek nema pojma što treba voziti, jer svaki je top težak gotovo 800 kg”. Ovaj primjer koji Matija navodi dokaz je koliko je bilo znanje naših ljudi, no svi su brzo učili jer je takva bila potreba. Bilo je duha i srčanosti, a time se nadoknađivala razlika u brojčanosti i tehnici između nas i neprijatelja. O razlozima napuštanja vojarne ZNG-a u Opatovcu govori i Pero Perić koji kaže da su zrakoplovi tzv. JNA raketirali vojarnu 27. srpnja u poslijepodnevnim satima i da je nakon toga donesena odluka da se prijeđe u Vukovar, i to u zgradu gimnazije i dvorac Eltz. Treba reći da su vojarnu u Novim Čakovcima pripadnici ZNG-a morali napustiti u vrijeme naše neuspjele akcije u Mirkovcima 22. srpnja 1991. godine. Tada kada se to dogodilo, Davor Kovačić imao je 17 godina, no sve je vidio iz neposredne blizine, iz sela Bokšić. Prije napada neprijateljskih zrakoplova čuli su za borbe u Mirkovcima, a kasnije će doznati i za velike žrtve.
Davor Kovačić o tome kaže: „Vršila se pšenica, moj otac i ja dovezli smo žito i istovarili ga na tavan i u štagalj. Bio sam na prikolici kad sam odjednom čuo snažnu detonaciju. Nekoliko sekundi poslije toga vidio sam zrakoplov koji se izvio od Novih Čakovaca i odletio prema Ilači i dalje prema Vojvodini. U tom se trenu pojavio i drugi zrakoplov koji je letio drugim krajem sela. Prekinuli smo istovar i izašli odmah na ulicu. Istina, tog su dana ti isti zrakoplovi već nekoliko puta nadlijetali to područje, vidio sam ih i čuo sam ih, no nisu djelovali. Ovo je već bilo nešto ozbiljnije! Iz pravca Novih Čakovaca ubrzo se pojavio visok stup crnog dima. Naši su se vatrogasci odmah počeli okupljati pa su, čim su se okupili, krenuli tamo u pomoć. Nešto prije njih iz Vinkovaca je stigla prva pomoć koja je već zbrinjavala ranjenike i odvozila ih u bolnicu. Poginula su dva pripadnika ZNG-a. Kad su vatrogasci došli na lice mjesta, vidjeli su da je zgrada ZNG-a pogođena izravno, i to spavaonica. Srećom, pripadnici ZNG u to su vrijeme bili na raznim zadacima, pa naum jugovojske nije potpuno uspio. Moj će mi stric Andrija kasnije pričati da je jedan zrakoplov napravio dvatri kruga iznad vojarne prije nego što se obrušio na nju.”
O vojarni ZNG u Novim Čakovcima Mijo Vrkašević, zapovjednik obrane Đeletovaca, kaže: „Vojarna ZNG-a na pustari Novi Čakovci, smještena u bivšoj osnovnoj školi, napadnuta je zrakoplovima tzv. JNA isti dan kada su napadnuti i Vinkovci, 22. srpnja iz Mirkovaca. Sudbina je htjela da su poginuli upravo Robert Škrinjuh i Mario Koprić, koji su često dolazili u Đeletovce obučavati naše branitelje.
Prvi koji će stići pružiti prvu pomoć ranjenima u tom napadu upravo su Ðeletovčani, i sada se pokazalo koliko je bilo dobro učenje prve pomoći. U to vrijeme zapovjednik te postrojbe Prve brigade bio je Ante Tovilo, i on će, u dogovoru s Mijom Vrkaševićem, premjestiti ZNG u Ðeletovce. Ondje će biti razmješteni po kućama i od toga dana Ðeletovci će im pružiti punu potporu što se tiče hrane i smještaja. Ta skupina ostat će u Ðeletovcima samo sedam dana, što je i normalno kada se dožive gubici i ranjavanja. Dakle, od 28. srpnja Ðeletovce uz domaće snage brane i pripadnici Prve brigade ZNG-a. Ta nova skupina ostat će sve do 21. rujna. Pokazalo se da je otišla u najkritičnijem trenutku ne samo za Ðeletovce. Svatko tko se ozbiljno priprema za obranu, a posebno kada se od granice sa zemljom agresorom nalazi na desetak kilometara zračne linije, predviđa i mogućnost povlačenja. O tome kako je postavljena obrana i na koji način se misle povlačiti, Mijo kaže: „Od 22. srpnja kada smo mi pružili potporu izvlačenju ZNG-a iz Novih Čakovaca, to nije prošlo nezapaženo kod Srba. Bili smo tada svjesni da smo krenuli samo jednim putem, a taj je da ćemo se braniti i pružiti otpor.”
O vojarni ZNG-a na Principovcu nedaleko od Iloka i o vremenu kada su pripadnici Prve brigade ZNG-a, legendarnih Tigrova, morali prijeći u Ilok, svjedočio mi je danas pokojni Iločanin Ladislav Kotrba – Laci: „Dva dana kasnije vojska je opet napala. Sad nije išla kopnom, nego zrakom. Dana 9. srpnja 1991. oko 16 sati avioni su napali vojarnu Zbora narodne garde na Principovcu. Mitraljiranjem vojarne usmrtili su dvojicu, a drugu dvojicu pripadnika ZNGa teško ranili“. Dakle, tek što je u gradu splasnula psihoza zbog događaja kraj mosta, JNA je ponovo napala. Uza sve, Iločani su znali što se događalo u drugim dijelovima Hrvatske. Naime, tih su dana pripadnici JNA otvoreno stali na stranu četnika u Tenji i zapalili selo Ćelije. Bilo je jasno da mira neće biti. Tenzije su opet počele rasti, no na Iloku se tzv. JNA odlučila na pregovaranje kojega je cilj istjerivanje svih koji nisu Srbi. Kotrba nastavlja: „Sve te događaje vodeći ljudi u Zagrebu nazivali su kojekakvim izrazima. Do nas su dopirale neke njihove izjave, primjerice da će se sve svršiti kratkim ratovanjem oko Knina. Mi koji smo bili tu, znali smo da je vrag odavno odnio šalu. Trebalo se dobro pripremiti“.
Događaji koji su uslijedili dovest će do toga da se 2. kolovoza 1991. garda s Principovca spustila u Ilok. Najvažnija kota prema putu u Šarengrad time je bila izgubljena. S nje se, naime, moglo kontrolirati i Ilok i sva okolna sela. Ujedno, Principovac je bio jedino mjesto s kojeg se u Ilok moglo bez ikakvih problema ući - tenkovima. Čim su se gardisti izvukli iz svoje vojarne, u nju su upali pripadnici JNA. Od tog dana će često protuzrakoplovnim strojnicama tući po gradu. Dalje Laci svjedoči: „Naši na Principovcu nisu mogli više izdržati. Vojnika JNA bilo je kao mrava. Dolazili su sa svih strana - iz Šida, Ljube, Erdevika. Odnos snaga bio je zaista neravnopravan“. Čim je jedan dio JNA ušao u Principovac, prema njemu su krenule i nove jedinice preko mosta. Nisu ulazili u grad, išli su obilaznicom. Držeći tu kotu, sada su sasvim slobodno mogli ići prema Šidu preko Berkasova i Tovarnika. Što se tiče puta prema Vukovaru, tu je jedina smetnja bilo selo Šarengrad. Napuštanjem Principovca Ilok i okolna sela Bapska i Šarengrad pali su u potpuno okruženje. Osjetivši se nadmoćnijim i sigurnijim, predstavnici tzv. JNA ponudili su pregovore. Prvi pregovarači s hrvatske strane bili su Tomislav Merčep i Marin Vidić – Bili u ime općine Vukovar, Franjo Đurica u ime MUP-a i Ivan Mršić kao gradonačelnik Iloka. S druge strane, ekipu tzv. JNA predstavljao je Petar Grahovac, pukovnik JNA. Pregovori su se vodili u neposrednoj blizini Iločkog mosta, u radionici Ivana Zeca. Od prvog trenutka cilj pregovaranja tzv. JNA bila je predaja oružja i odlazak nesrpskog stanovništva iločkog kraja.
Kako smo vidjeli, pripadnici ZNG, koji su ovdje uz pripadnike MUP-a i dragovoljce po mjesnim zajednicama pripremali otpor, povukli su se u naseljena mjesta. Tada, u prvoj polovici kolovoza 1991. godine, pripadnici ZNGa su redovito slani ondje gdje je bilo najkritičnije, pa mnogi branitelji kojima su dolazili u pomoć i danas vjeruju da su ih spasili od sigurne propasti. Što se tiče Iloka, tu su na redovite smjene dolazili pripadnici Prve brigade ZNG-a. Znalo se dogoditi da na nekom mjestu nisu mogli ostati, jer su dobili novi zadatak, pa im branitelji i danas zamjeraju što su otišli, ne znajući da su oni samo Vukovara izvršavali zapovijed. pristupio 15. lipnja 1991. godine upravo na Opatovcu, i to u 4. bataljun Treće brigade, doznajemo da vojarnom zapovijeda budući general Hrvatske vojske Ante Roso. Tu su i Miljenko Filipović i mnogi drugi koji će u Domovinskom ratu ostaviti nezaobilazan trag. Tom bojnom na Opatovcu zapovijeda Stipan Radaš, koji je iz Vukovara, a kada 16. kolovoza Radaš dobije drugu dužnost, zapovjednik bojne postaje Ivica Arbanas, a Pero Perić mu je zamjenik. Perić je do tada bio zapovjednik voda. To je vrijeme kad je Merčep maknut iz Vukovara. Ta bojna imala je u početku 158 ljudi i narasla je na 265, no nikada po broju nije bila pravi bataljun - ali jest po djelu. Oznaka po kojoj je ona trebala djelovati jest „Crveni jedan”, a kad se dobije taj poziv - znači da postoji prava potreba. Uže zapovjedništvo u Vukovaru i Borovu naselju čine Ivica Arbanas, Blago Zadro i Pero Perić do dolaska Mile Dedakovića - Jastreba. Policija ima svoje zapovjedništvo na čelu kojeg je Stipe Pole, načelnik Policijske uprave Vukovar, a obrana je razdijeljena po mjesnim zajednicama i ulicama.
Kada su u pitanju, kako se običavalo govoriti, „jake snage MUP-a“, treba reći da je PU Vukovar redovito pomagan ljudima i tehnikom iz drugih PU, no najznačajniju i najbrojniju potporu imao je iz PU Varaždin i Vinkovci. Poznato je da su u noviju hrvatsku povijest ti policajci sa sjeverozapada Hrvatske ušli kao „Varaždinci“, no riječ je o ljudima iz današnjih županija Varaždinske i Međimurske. Već sam rekao da su od Marina Vidića - Bilog kao povjerenika Vlade zapovjednici tražili da se dovede profesionalni vojnik, jer je očito da se ne može dalje. To će se dogoditi prvih dana rujna, kad dolaze Mile Dedaković - Jastreb i Branko Borković - Mladi Jastreb, a svi će tada dobiti imena uglavnom po pticama. Arbanas kao Plavi dobiva ime Ševa, a Pero je Ševa 1. Nakon što su pripadnici ZNG-a prešli u Vukovar, dio njih otići će u svoje mjesne zajednice i priključiti se braniteljima, dok će dio ostati na okupu i preuzeti na svoja leđa da ih se po zapovijedi šalje na kritična mjesta obrane. Pero Perić svjedoči da je napad na silos Đergaj 14. kolovoza izveden iz Bršadina i Trpinje i već tada ti tzv. pobunjeni, ekstremni i „ugroženi“ Srbi teroristi imaju tenkove. Pero Perić o tome dalje kaže: „Tuku nam silos Đergaj topovima iz tenkova. U mom selu Ilači je toga dana veliko slavlje, Velika Gospa. Dobio sam zapovijed da idem na silos Đergaj sa svojim vodom i, naravno, nema ništa od ‘kirbaja’”. Perin vod dolazi na silos ne da odgovori na vatru tenkova, jer niti se ima čime niti ima za to dopuštenje, već da zaustavi neprijateljsko pješaštvo ako krene.
Procjena se pokazala ispravnom - predvečer je došlo do pješačkog napada iz smjera Bršadina. Kako su se naši dobro rasporedili, odbijaju ih bez većih problema. Pero je tu noć proveo na silosu, a ujutro im dolazi smjena. Pita zapovjednika Radaša da ga pusti u Ilaču, on mu to dopušta, no već poslijepodne dobit će zapovijed da se vrati natrag. Vraća se i dobiva zadatak da ljude povede na Trpinjsku cestu. Ondje je izvršen napad i naši su se povukli s punkta koji je bio gotovo pod Trpinjom. Pero susreće danas pokojnog Marka Babića i Vinka Mađara, koji su tu zapovijedali. To su Blagini ljudi. Njih trojica odlaze u izviđanje da vide situaciju. Pero donosi odluku da se ti punktovi vrate, o čemu kaže: „To smo izvršavali postupno i tu smo vratili sve izgubljano. Mi smo udarili, a njihova živa sila bježi glavom bez obzira.” Događaji su sada zgusnuti. Svaki dan, ili bolje reći noć, nešto se događa što se može označiti uvodom u pravu agresiju. Lokalni Srbi su tu samo prethodnica i vjerni izvršitelji onoga što je tzv. JNA isplanirala. U noći s 15. na 16. kolovoza podmetnutim eksplozivom uništen je kafić „Zürich“, vlasništvo Hrvata Rajka Kuprešakovića. Riječ je o položaju obrane na samom početku Trpinjske ceste. Peru zovu u Zapovjedništvo da se javi Stipanu Radašu, koji mu kaže da on hitno mora u Zagreb a da Pero preuzme Zapovjedništvo dok se drukčije ne odluči. Isti dan dolazi zapovijed po kojoj Ivica Arbanas – Plavi postaje zapovjednik 4. bataljuna Treće brigade ZNG-a, a Blago Zadro mu je zamjenik. Blago Zadro to ne prihvaća i kaže: „Ja ću voditi Borovo naselje - tu sam kod kuće i tu znam sve ljude”.
Blago predlaže da Perić bude zamjenik Arbanasu i tako je onda izdana zapovijed. Pero kaže kako se to pokazalo dobrim, jer je Blago Zadro tako dobro vodio obranu Borova naselja da je sve bilo savršeno i svi su ga slušali i poštovali. Ivo Kovačić mu je u svemu bio desna ruka. Govorimo o danima kad je sve počelo i Perić označava da je to 24. kolovoza poslijepodne kad su zrakoplovi propale vojske krenuli u otvoreni napad na naše snage u Vukovaru. Perić o tome kaže: „Naše zapovjedništvo bilo je u gimnaziji i teritorijalnoj obrani. Javljaju nam sa silosa Đergaj da su ih neprijateljski zrakoplovi raketirali. Mi smo im odgovorili da ćemo učiniti sve da se to spriječi. Ivica Arbanas odlazi u Centar za obavješćivanje i uzbunjivanje, poziva njihovu vojarnu govoreći im da zovu Novi Sad i da kažu svojima da prestanu s napadima zrakoplova i ako to ne učine da ćemo ih rušiti“. U prvi tren je izgledalo kao da je to učinjeno, jer su zrakoplovi prestali letjeti. Između 17 i 18 sati zrakoplovi se vraćaju i nastavljaju djelovati, no sada još žešće.
Već je prije izdana zapovijed Luki Andrijaniću da zauzme najbolji položaj s kojega može rušiti zrakoplove. Josip Jakubovski - Cajac, koji dobro poznaje Borovo naselje, pomaže Andrijaniću pronaći najbolje mjesto i on postavlja „trocijevac“. Postavljaju ga kod stare ciglane, a kako je znao da je rečeno ako ponove napad treba ih rušiti, on to i čini. Kada su mu zrakoplovi ušli u nišanski prostor, n je s ispaljenih 156 metaka oborio dva. Luka je, po mišljenju svih, učinio pravi pothvat i otišao ravno u legendu. Perić mi kaže da nije bilo nikoga iz ZNG-a tko se nije ponosio Lukom Andrijanićem, dvadesetjednogodišnjim momkom iz sela Brusnica kod Bosanskog Broda. Nažalost, ubrzo nakon toga će poginuti u postavljanju protuoklopnih mina želeći spriječiti prodor tenkova.
Pero kaže: „Luki nije ništa bilo teško. On je mislio samo na jedno, a to je kako obraniti Hrvatsku. Kad je srušio zrakoplove, dali smo mu sedam dana nagradnog dopusta, no on to nije nikada iskoristio. Jedino smo tu večer proslavili“. Luka Andrijanić posmrtno je dobio čin bojnika. Razgovaramo dalje o početku rata, i to o 25. kolovozu. Pero kaže da je tada poginuo najbolji Zadrin prijatelj, kad su oni htjeli proći rampu na ulazu u Borovo naselje. Za taj dan kaže da još ne postoji svijest da se zaista počeo voditi pravi rat. Tako su Srbi iz vojarne u Vukovaru govorili o primirju primirju i izigrali su naše isti dan. Rekli su i to da oni idu izvući neke svoje tenkove koji su kod podvožnjaka ostali u kvaru. Policija im je povjerovala, no oni su se tim tenkovima postavili između Vukovara i Bogdanovaca na mjestu gdje je obrana mogla imati veliku prednost i otuda su kontrolirali vezu Vukovar - Bogdanovci. Zanimljivost vezana uz rušenje ovih zrakoplova je činjenica da je municija za taj top na kojem je djelovao Luka Andrijanić stigla početkom kolovoza 1991. godine sa Šolte. Riječ je o nešto više od 7000 metaka koji su oteti tzv. JNA u akciji koju su osmislili i izveli Goran Kovačević i Matko Raos s dvojicom pomoćnika. Oni su presreli i oteli vojni kamion koji je svakodnevno iz sela Grohota na Šolti vozio kruh i druge namirnice na Velu Stražu gdje je tzv. JNA imala objekt obalnog topništva. Otetim kamionom ušli su u vojni objekt i postigli potpuno iznenađenje a uplašenim i zbunjenim vojnicima rekli su da je kamion miniran i da svi lete u zrak u slučaju da netko pokuša onemogućiti njihov naum. Petorica vojnika su im pomogla utovariti sanduke u kojima je bilo 13.500 bojevih zrna za protuzrakoplovne topove 20 mm. Polovica bojevih zrna već nakon tri dana bila je u Vukovaru.
Prije nego što smo nastavili dalje, razgovarao sam s Perićem o protugradnim raketama, jer sam čuo da je Ivan Anđelić, ratnim nadimkom Doktor, razgovarao sa Zagrebom o njihovoj uporabi. Kako mi je potvrdio i Doktor, razgovor je vođen sa Zagrebom, i to najprije s Lucićem, a onda sa Špegeljom, koji je to odobrio. Kako Doktor brzo govori, Lucić mu je rekao: „Uspori malo, nisam ja kasetofon”. Ipak su se uspjeli razumjeti. Bio je to početak kolovoza. Dogovoreno je da se prije korištenja obavijesti o tome generala Špegelja. Pero je još dodao: „Na svim tim mjestima gdje su bile rampe za protugradne rakete postojale su i radiostanice. Anđelić je sve prikupio i imali smo vezu na svim mjestima. On je bio i naš glavni vezist, a na Opatovcu se odazivao na “Lav 1”. Mi smo ih prvi put raketama tukli 28. kolovoza, a znam da je Merčep to radio i prije. Oni su uvijek molili prekid, jer to je strašno neugodno oružje. Tukli smo Borovo Selo i Bršadin“. Po svemu sudeći i po svemu što sam do sada doznao o protugradnim raketama, izazivale su veliki strah, no nije bilo velikog razaranja. Nastavljamo razgovor kada je u Ilači 25. kolovoza Perić imao krštenje svoje druge kćeri, rođene 1. kolovoza. U crkvi su prijatelji i rođaci. Kasnije odlaze kući proslaviti. Nedjelja je, svečano je, a Perić pali radio, jer to je vrijeme kada je malo bilo onih koji nisu slušali radio.
Radio Vukovar javlja kako se u Vukovaru vode žestoke borbe. Odmah zove Zapovjedništvo, a javlja se Zlatko Šutković koji Peru kaže neka odmah dođe. Odmah kreće sa suborcem Mirkom Kolarevićem, Ilačaninom, koji je također u ZNG-u u Vukovaru. Kroz Sotin ne mogu, pa ga obilaze da naši ne moraju uklanjati mine. Dolaskom u Vukovar zove policiju koja je imala kontakt s jugovojarnom i poručuje da ako ne stanu, ZNG će tući vojarnu i zauzeti je. Na to Čurčin, zapovjednik vojarne, obećava da će prestati, ali da moraju izići s tenkovima da poprave dva tenka kod podvožnjaka ceste koja iz Vukovara vodi u Bogdanovce. Perić to potvrđuje riječima: „Traže da mi ne pucamo i mi nismo pucali, a oni su to iskoristili i te tenkove, ukupno njih šest, ukopali, što je odvojilo Bogdanovce od Vukovara“. Najvažnije svjedočenje o onome što se dogodilo 25. kolovoza, kada je, po mišljenju svih, zapravo započela otvorena agresija, dao mi je Hrvoje Tilić, koji će se u obrani Vukovara istaknuti kao ciljač na onom našem tenku koji je više od 20 puta izišao kao pobjednik u boju s neprijateljskim oklopima. Toga dana se Hrvoje Tilić, kao i svaki dan, nalazio na položaju na cesti koja je iz Borova naselja vodila u Borovo Selo. Taj je položaj u noviju hrvatsku vojnu povijest ušao pod nazivom „Kod Slona“ - nalazio se kod zadnjih kuća koje su bile u neposrednoj blizini Borova Sela. Položaj je dobio ime po nadimku vlasnika kafića koji se nalazio na tom mjestu.
Hrvoje Tilić kaže: „Najprije je, kao i svaki dan, išao kamionet TAM koji je vozio hranu iz vukovarske vojarne vojnicima u tampon-zonu u Borovu Selu. Mi smo na svom položaju tada, kao i svaki dan, kamion zaustavili radi pregleda. Poručnik koji je redovito bio u tom kamionu bio je Hrvat i s nama bi redovito popričao dok je trajao pregled, a koji je put s nama popio i pivo. Ovaj je put bilo potpuno drukčije i tražili su da oni prođu kako oni to žele. Kamionet je pokušao skrenuti s puta i tada zapinje za antensku protuoklopnu minu i ginu trojica vojnika, a poručnik je uspio kanalom uz cestu otpuzati u Borovo Selo“. Sasvim je jasno da im je cilj bio izazvati sukob i za to optužiti branitelje, što dokazuje i brzina kojom su stigli oklopi. Uskoro stižu tenkovi i oklopni transporteri, a njihovo djelovanje zabilježila je ekipa HTV-a koju je vodio Darko Dovranić.
Dva tenka na željezničkom prijelazu na početku Trpinjske ceste pokušavaju razbiti barikadu od teretnih vagona, no kako to ne ide, zaobilaze ih. Svjedok Marijofil Andrijanić našao se zamalo u samoj koloni neprijateljskih oklopa, vozeći kamion za poduzeće u kojem je radio. Vidio je da kolonu čini sedam do osam oklopnih transportera koji su stali nedaleko od barikade, dok tenkovi na čelu kolone tuku teretne vagone, a nakon što tako ne mogu ništa, pokušavaju ih odgurati. Pucaju i po gostionici „Mali raj“ koja je u vlasništvu jednog Srbina. Na kraju je jedan transporter zaobišao vagone i prošao kroz mine koje su, kako Andrijanić tvrdi, imale školske upaljače. Taj transporter slijede i drugi oklopi i otvaraju vatru na sve strane i tada je ranjeno 11 ljudi a uništen je i kombi HTV-a. Sve to je vidio Marijofil Andrijanić koji će kasnije postati junak obrane Vinogradske ulice, o čemu kaže: „Našao sam se u pogrešnom trenutku na pogrešnom mjestu. Nisam imao oružje, niti sam bio na svom položaju. Ovi iz moje ulice pokušavali su skinuti one s transportera koji su otvarali strojničku vatru. Nije išlo. Poginula su dvojica naših iz Borova naselja. Pokušao sam zaobići mjesto sukoba i doći do Trpinjske ceste. Kada sam ušao u Borovo naselje, oni iz Borova Sela započeli su minobacački napad na nas. Moj otac je cijelo vrijeme bio sa mnom u kamionu“. Marijofil se vratio kamionom istim putem do željezničke postaje Borovo i vidio da se tenkovi povlače. Vidio je da neprijateljski zrakoplovi tuku njegovu Vinogradsku ulicu, i na cesti kratere duboke dva metra.
