Moramo se odlučiti je li pri imenovanju predsjednika Vrhovnog suda RH riječ o političkom imenovanju ili, pak, o imenovanju čelne osobe sudstva temeljem stručnih referenci, retoričko je pitanje koje su izv. prof. dr. sc. Frane Staničić (Katedra za upravno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu) i doc. dr. sc. Tomislav Sokol (Hrvatsko katoličko sveučilište), HDZ-ov europarlamentarac, postavili u opsežnoj stručnoj analizi nedavne odluke Ustavnog suda u Informatoru. Oni su se opredijelili za stručne kriterije. S tim da, uz rijetke iznimke kod tzv. političkih imenovanja, ističu da su akti vladanja anakroni institut zaostao iz socijalizma kojemu nema mjesta u državi vladavine prava.
To bi trebalo biti polazište i predstojećeg izbora po drugom javnom pozivu, ali dosad smo slušali gotovo isključivo političke kriterije, pa tako i kad je riječ o onima koji su a priori za izbor prof. dr. sc. Zlate Đurđević, tako i onih koji su protiv. Ni jedne ni druge zapravo ne zanima čak ni načelna analiza kakva nam osoba treba na čelu sudbene vlasti, ovakve kakvu imamo, osobito imajući na umu i najcrnje percepcije, kao i rješenje za koje se opredijelio predsjednik Zoran Milanović, a to je da to bude netko tko nije “dio organizacije, klike”. Što to znači, vrhovni su suci očigledno shvatili, a odnosi li se to na sve suce pa i na kandidatkinju, sutkinju Visokog kaznenog suda, Lanu Petö Kujundžić tek ćemo vidjeti? Ali, baš stoga vrijedno je pitati, je li dobro da to bude netko izvan sustava, bilo da je riječ o profesorici Đurđević ili odvjetniku dr. sc. Šimi Saviću? Je li moguće bilo gdje, a osobito među visoko intelektualnim osobama uvesti bilo kakvu promjenu bez barem minimalne suradnje onih koje želimo mijenjati, a osobito ako ih doživljavamo kao ceh s visoko izraženim samozaštitnim mehanizmima?
Tko god dođe, za svoga zamjenika i čelnike građanskog i kaznenog odjela na VS-u morat će izabrati nekoga tko je “dio organizacije, klike”, opet nekoga od sudaca VS-a. Je li onda razumno rješenje na tu poziciju dovesti nekoga neprihvaćenog od opće sjednice VS-a? Jesu li presudni stručni kriteriji i koja specijalistička znanja i praktična iskustva u vođenju većih organizacija? Socijalne vještine? Radne navike? Je li prednost ili mana nikakav ili svakodnevan boravak u istim ili različitim sudnicama diljem Hrvatske? Zar stvarno držimo da presudno u opredjeljivanju za i protiv treba biti to kakav je tko imao stav u slučaju Perković i Mustač, Thompsonova ZDS-a ili slučaja Sanader i HDZ? Čak i ako smo suglasni oko dijagnoze stanja u pravosuđu pa i ako se možemo složiti da je personalna promjena u vrhu sudbene vlasti kakav-takav prvi korak prema mogućem rješenju, bojimo se da akteri koji vode rovovske bitke sva ta pitanja ne zanimaju, jer bi ih odgovori mogli razočarati. Staničić i Sokol seciraju argumentacije izdvojenih mišljenja u nedavnoj odluci Ustavnog suda, a osobito sudaca dr. sc. Gorana Selanca i Andreja Abramovića. Kako se ona pisana nakon odluke većine, to je zapravo prvi kritički odgovor struke. I to, po mom sudu, brutalnoj demontaži u smislu pravne i logičke argumentacije.
Slažu se sa Selancem da Ustavni sud nije arbitar između dvaju državnih tijela s izravnim demokratskim legitimitetom, kao recimo kad je riječ o političkom sukobu oko imenovanja veleposlanika. Ali, kod izbora predsjednika VS-a riječ je o pitanju primjene prava, vladavini prava i osporavanju ustavnosti zakonske odredbe koja uređuje izbor predsjednika VS-a, što je prvenstveno pravno pitanje, dok su njime prouzročeni politički sukobi, sekundarni. Ističu i da je presuda Suda EU u slučaju iz Poljske i te kako primjenjiva u ovom slučaju i da je naše zakonsko rješenje u skladu s europskim pravom. Spočitavaju Selancu “nategnute pretpostavke” o tomu kako je zakonodavac razmišljao kad je donosio spornu odredbu članka 44.a Zakona o sudovima pa zaključuju: “Teško je povjerovati da je Sabor pri donošenju te odredbe, kako to smatraju Abramović i Selanec, zamislio njezinu svrhu kao „pomoćnu“ i derogabilnu, ovisno o volji Predsjednika RH. Kako je dobro istaknuto u dnevnom tisku, takvo gledište počiva na ideji predlaganja Predsjednika VSRH-a kao akta vladanja par Excellance, čina isključive volje Predsjednika RH. Smatramo da, pogotovo pri imenovanju osobe koja će i nakon isteka mandata ostati sudac Vrhovnog suda, nema mjesta aktima vladanja koji ne podliježu kontroli i koji ne moraju biti obrazloženi”.
Zaključuju da “Hrvatski sabor nije namjerno donio zakon koji je nedorečen i koji omogućava Predsjedniku RH da arbitrarno, prema vlastitoj volji, procijeni želi li ili ne primijeniti zakon”. Netočnom smatraju i tezu da je sam Ustav odredio postupak predlaganja predsjednika VS-a, već isključivo da Sabor bira predsjednika VS-a na prijedlog predsjednika RH. “Ustav o proceduri i njezinoj formalnoj provedbi gromoglasno šuti”, ističu autori, čija argumentacija vjerojatno neće biti popularizirana iz istih razloga zbog kojih su izdvojena mišljenja dobila veći prostor od stajališta većine u Ustavnom sudu.
Ne slažem se. Ljevica se želi dočepati pravosuđa da kroz politički aktivizam sudaca gura svoje ljevičarske gluposti. Kao što su to napravili na Zapadu. Soroš, a ovaj Selanec i bratija su soroševci ima veliki utjecaj na Europski sud i tamo su se infiltrirali da guraju svoju ideologiju.