Što se to tako dramatično promijenilo na našoj medijskoj sceni od 2006. godine da su pravni stručnjaci iz ropotarnice našega kaznenog zakonodavstva ponovno posegnuli za strašilom slobode javnoga govora? Ako govornicima i piscima javne riječi fizička sloboda nije oduzimana u ratnim vremenima, kada su neke riječi bile istinski teške, štoviše doslovno razorne i ubojite, što je to novog pod hrvatskim suncem zbog čega bi znanstvenike, književnike, umjetnike, novinare i slobodoumnike svih vrsta ponovno trebalo stavljati iza rešetaka? U proteklih 20 godina ni jedna javna osoba nije zatvorena samo zbog toga što je nešto rekla, pa makar i uvredljivo i neistinito. To nas stavlja uz bok zemljama Europske unije, u kojima novinarima i urednicima u proteklih 20 godina nije izrečena zatvorska kazna. I zašto bi onda odjednom na taj način novine trebalo kriminalizirati? I to u vrijeme internetizacije koja širi opće granice sloboda, pa i slobode vrijeđanja i klevetanja, čak i govora mržnje. U doba WikiLeaksa koji je digao na noge sve svjetske zagovornike slobode javne riječi. Hrvatska medijska scena nije ništa drukčija od bilo koje mainstream scene u svijetu. Žutilo je zahvatilo i nekoć uštogljene medije, informacije su sve kraće, banalnije, o tračevima i spinovima kojima nekoć nije bilo mjesta u ozbiljnim medijima danas se brinu timovi stručnjaka, usmjeravajući na taj način javnu komunikaciju prema svojim slavnim poslodavcima.
Kriminaliziranje javne riječi
Poluistina i neistina, uvreda i sramoćenja nikad nije bilo više, niti je ikad bilo lakše postati novinar, odnosno javna osoba “koja ima što reći”. Međutim, zar je to razlog da pokraj sveg kriminalnog zla kojim smo okruženi kriminalce stvaramo i od takvih osoba? Još i da tome težimo baš mi u zemlji opterećenoj bolnim sjećanjem, u kojoj su hrabri ljudi s kičmom, poput Vlade Gotovca, kojeg se upravo ovih dana intenzivnije sjećamo, čamili po zatvorima samo zbog toga što su govorili o stvarima koje se tadašnjim moćnicima nisu svidjele. Upravo njihovo iskustvo s pravom izaziva strah od institucionalnog spajanja govora i zatvora. Radna skupina koja radi na izmjenama Kaznenog zakona, pa onda i zakonodavac usvoji li njihov prijedlog zatvorske kazne za klevetu, morat će dati suvislo objašnjenje zašto bi bilo nužno ponovno u Kazneni zakon vratiti zatvorsku kaznu, koju je nekadašnja ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt ukinula na preporuke Vijeća Europe. Šefica radne skupine za izmjenu Kaznenog zakona dr. Ksenija Turković s Pravnog fakulteta u Zagrebu kaže kako bi i u tom slučaju Hrvatska ostala zemlja koja propisuje najniže kazne za počinitelje kaznenih djela protiv časti i ugleda te samo dodaje kako će se time pružiti viša razina zaštite pojedinca od klevetničkih izjava. Doduše, točno je da europske zemlje imaju propisanu mogućnost izricanja zatvorske kazne, ali, osim u zemljama koje imaju problema s poštovanjem ljudskih prava, takve se kazne ne izriču.
Preporuka Vijeća Europe
U susjednoj BiH od 2002. ne samo da je onemogućeno izricanje zatvorske kazne već je kleveta dekriminalizirana. Izbačena je iz kaznenog zakona i postala predmet bavljenja samo u građanskim parnicama. Danom stupanja na snagu Zakona o zaštiti od klevete obustavljeni su svi postupci za kaznena djela protiv časti i ugleda te je izvršenje svih sankcija. Prema tome, radna bi skupina za primjer trebala uzeti susjednu BiH, koja je na ideju o dekriminalizaciji verbalnih delikata došla izgrađujući svoje zakonodavstvo pod izravnim europskim utjecajem. I unatoč ukidanju zatvorske kazne, zbog učestalih tužbi i visokih odštetnih zahtjeva novinari u BiH svejedno plaču. Prema informacijama Reportera bez granica, i Urugvaj je lani ukinuo mogućnost zatvaranja novinara. I Makedonija je 2003. bila na pragu izbacivanja klevete iz kaznenog zakona, na tragu sugestije Vijeća Europe za njezinom dekriminalizacijom ili ukidanjem zatvorske kazne. Tu su preporuku parlamentarci Vijeća Europe ponovili i 2007. godine. Prije dvije godine čak se i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy zauzeo za otvaranje rasprave o dekriminalizaciji klevete kad se u Francuskoj zagužvalo u povodu slučaja bivšeg urednika dnevnog lista Liberation Vittoria de Filippisa, kojega su zbog klevete u vlastitom domu uhitila trojica policajaca, stavili mu lisice na ruke pred dvojicom sinova, skinuli ga radi pretrage... Eto, ta se policijska procedura dojmila i bivšeg prvog čovjeka francuske policije. Konačno, sjetimo se samo kakva se halabuka ljetos digla kad je francuski filozof Bernard Henri-Levy na američkom portalu The Huffington Post objavio da naš književnik Predrag Matvejević ide u zatvor zbog uvrede i klevete. Predsjednik Ivo Josipović imenovao ga je svojim savjetnikom za frankofonske zemlje, svjetski su se književnici zauzeli za njegovu slobodu, Talijani su mu ponudili azil, čulo se i u Europskom parlamentu za taj slučaj... Na sreću za Hrvatsku, informacija se pokazala lažnom. Iako ju je prvi dan, dok informacija ipak nije provjerena na sudu, prenijela većina naših medija. Nitko od novinara, pa ni francuski filozof, osim javne blamaže, nije snosio baš nikakve posljedice zbog objavljenih neistina. Iako je tada pričinjena velika šteta hrvatskom pravosuđu, osobito sucima. Zar su nam uistinu opet potrebne takve scene da bismo shvatili kako nositelja neistinite informacije ne treba pretvarati u uznika? Očito je europski stav neprakticiranje zatvorske kazne čak i tamo gdje je propisana, a preporuka dekriminaliziranje klevete. I umjesto da u nečemu budemo i primjer Europi, osobito zbog snažnih dojmova koje je verbalni delikt ostavio na ovim prostorima, poseže se za avetima iz prošlosti.
Sljedeći težak udarac za novinare mogla bi biti obveza “javnog objavljivanja presude” ako to oštećenik traži. Sada o tome odlučuje sud, ocjenjujući opravdanost takvog zahtjeva. Što znači kako je moguća situacija da je informacija već demantirana, ili je nakladnik u parnici već i objavio presudu, međutim, unatoč tome, i novinar bi, uz izrečenu mu kaznu, još morao platiti objavu presude. A cijena novinske stranice kreće se od 15 do 30 tisuća kuna.
– To je zapravo dodatna kazna, s obzirom na cijenu oglasnog prostora – kaže odvjetnica Vesna Alaburić, jedna od upućenijih u medijsko pravo u nas. Njoj zatvorska kazna čak i nije problem, jer je, kaže, politička stvar je li nešto stvar kaznenog prava, s tim da, ako je nešto štetno tako malo da ne treba izricati zatvor, onda to ni ne treba biti u kaznenom zakonu.
Račun javne osobe privatna stvar?
– Ja sam za dekriminalizaciju uvrede i klevete. Ali, meni je najproblematičniji standard zaštite slobode govora u tom prijedlogu. Sužavanje slobode govora, kakvo se predlaže, od toga da se ne može ni dokazivati istinitost iznesene tvrdnje, tendencija je koja nije prisutna ni u jednoj zemlji. Primjerice, može se postaviti pitanje (ne)točnosti iskazane imovinske kartice neke javne osobe pa novinari objave informaciju o računu njegove supruge s utajenih milijun eura. Prema prijedlogu osobito problematičnog kaznenog djela sramoćenja moglo bi se tumačiti da je njezin račun njezina privatna stvar i onemogućiti novinaru čak i da dokazuje da je ta informacija istinita.
Isti pristup imaju i privatnost, javni život i javna djelatnost, iako svako od tih područja traži različit pristup. Zatim, opravdani razlog, javni interes, dobra vjera, pojmovi su koje je moguće politizirati...
Nije to \"sloboda govora\" ako nekome trajno naštetiš ili lažima ili širenjem neprovjerenih glasina. Ugled je neopipljiva stvar koju čovjek gradi godinama, a onda ti ga netko uprlja bez ikakvih dokaza. Ako se nekome ide okaljati ugled konkretnim dokazima, onda ok - možda je i zaslužio. Ali ako je kleveta neutemeljena, ili se čak dokaže da je u pitanju laž, mislim da bi se za to trebala snositi odgovornost. A one fore tipa: Ako si pošten čovjek, svi će to shvatiti. - to su totalne gluposti. Najveći broj ljudi uvijek je sklon o nekome povjerovati nejgore, samo radi trenutne zabave. Ovo bi se pogotovo trebalo odnositi na novinare, jer oni imaju u rukama veliku moć, a vrlo malo odgovornosti za to kako ju koriste.