Nemilosrdna Katrina, koja je prošloga tjedna poharala američki jug, za
sobom je ostavila tisuće žrtava i dva velika pitanja: prvo, je li ovo
početak kraja jednog medijskog mita i drugo, može li Amerika oprostiti
Bushu što se nije ponio kao lider. Lekciju o supersili koja se kune u
pravdu, demokraciju, Boga i ljudska prava naučili smo onoga trena kad
smo počeli razumijevati sličice što se izmjenjuju na malim ekranima.
Međutim, slika Amerike kakvu Hollywood godinama s uspjehom izvozi u
svojim visokobudžetnim mainstream proizvodima daleko je od Amerike
kojoj pripada, primjerice, Kentucky ili, još bolje, Mississippi. Tamo,
naime, na samom rubu nakalemljene tehnološke civilizacije, životari
neka sasvim druga Amerika, u kojoj putnike namjernike s jedne strane
dočekuje neodoljiv južnjački šarm vjerno opjevan u zvucima countryja, a
s druge pak strane prometni znakovi svježe izrešetani mecima i
polupismeni mještani uvijek raspoloženi za rasističku priču.
To potpuno ludilo američkog juga, obrađeno u izvrsnom filmu
“Oslobađanje” Johna Boormana, dokumentirale su proteklih dana i kamere
televizijskih ekipa koje su, za razliku od Nacionalne garde, u New
Orleans stigle na vrijeme. Očajnom stanovništvu koje se našlo u paklu
uragana zaprijetilo je neviđeno divljaštvo lokalnih bandi. Monstruozna
pucačina i otimačina u svakom bi hollywoodskom filmu katastrofe
završile konačnim kažnjavanjem zločinaca i spektakularnom pobjedom
dobra.
No stvarni su izvještaji govorili o strahovitom kaosu i neučinkovitoj
pomoći Washingtona, što je ozbiljno nagrizlo mit o nedodirljivoj i
svemoćnoj supersili te podsjetilo na duboku podijeljenost američkog
društva na onu politički i financijski moćnu Ameriku te na onu
neukroćenu, neobrazovanu i siromašnu.
Amerikanci će teško Bushu oprostiti što se nije ponio kao lider. Cijeli
koncept američkog prezidencijalizma počiva upravo na lideršipu, a teška
vremena, kako piše profesor Stanley Renshon, traže herojskog vođu.
Amerikanci danas u načelu, navodi dalje Renshon, ne traže borbenog
vođu, ali traže vođu koji se, ako zatreba, zna boriti. Bush je podbacio
na vlastitom terenu. Neki američki komentatori zamjerili su mu i to što
mu retorika u ovakvim trenucima nije bila nimalo liderska.
Bushova primjedba kako se razmjeri katastrofe nisu mogli predvidjeti
bila je u potpunosti neozbiljna jer stručnjaci već mjesecima
upozoravaju da New Orleans živi zapravo “na kredit”. Osim toga,
herojski gradonačelnik toga grada, Ray Nagin naredio je obveznu i hitnu
evakuaciju stanovništva puno prije prvog udara i odmah zatražio pomoć
iz Washingtona. Bush je, međutim, reagirao tek nakon što je situacija u
Louisiani, Mississippiju i Alabami poprimila razmjere kataklizme, a on
se našao na žestokom udaru medija. Tada se okrenuo prozaičnoj patetici
trećerazrednih filmova rekavši da će Amerikanci još jednom pokazati
svijetu da neprilike izvlače ono najbolje iz Amerike.
Karl Rove, Bushov spin doktor, poznat i kao “arhitekt” njegove izborne
pobjede, pružio mu je komunikacijski aspirin i savjetovao mu, čini se,
da se pozove na teške prirodne uvjete u kojima treba djelovati, ali i
da prihvati dio kritika na račun Bijele kuće.
Da je Katrina kojim slučajem zakukuljena teroristkinja, Bushovi
propagandisti primijenili bi već poznati obrazac. No budući da je
uragan propagandno nezahvalan neprijatelj, bit će zanimljivo pratiti na
koji će način spin doktori u Bijeloj kući pokušati skrenuti pozornost s
uragana i Bushova debakla. Sigurno im neće biti nimalo lako jer konjica
je ovaj put stigla zaista prekasno.
[paralele]
