Rat u Ukrajini i razaranje gradova mnoge je u Hrvatskoj vratilo 30-ak godina unazad, odnosno u vrijeme Domovinskog rata. Samim tim postavlja se i niz pitanja o spremnosti Hrvatske za nekakvu sličnu ugrozu u budućnosti za koju se nadamo kako nikada do nje neće doći. Jedno od takvih pitanja je i pitanje osposobljenosti skloništa u kojima bi građani mogli potražiti spas za sebe i svoje obitelji. Stanje u Hrvatskoj je različito ali najvećim dijelom ono ne udovoljava potrebnim kriterijima koji bi osigurali dovoljan broj skloništa za građane.
Možda najbolji primjer toga je Grad Vukovar koji je prije 30-ak godina i sam pretrpio ogromna razaranja pri čemu su brojni građani svoje živote upravo spasili u skloništima. Upravo o tome je bilo riječi i na sjednici Gradskoga vijeća kada je predsjednik vukovarskog HDZ-a Nikola Mažar postavio pitanje o atomskom skloništu u vukovarskom naselju Olajnica koje je srušeno do temelja 2020. godine. I u to vrijeme su brojni građani postavljali pitanje je li bolje srušiti sklonište ili ga pak sanirati, opremiti i dovesti u optimalno stanje. Inače, za rušenje skloništa je utrošeno nešto manje od 400.000 kuna.
Video: Zagreb: Sklonište u stambenoj zgradi
Odgovarajući na pitanje gradonačelnik Vukovara Ivan Penava kazao je kako je rušenje skloništa bilo jedino moguće s obzirom na stanje u kakvom je ono bilo.
- To je bila divlja deponija u koju se odlagalo smeće. Unutra je bilo vode do koljena, narušena je bila statika i slično. Prilikom rušenja naišli se na izvore vode i električne vodove za koje se nije niti znalo. Sve u svemu sklonište je bilo u iznimno lošem stanju pa i da ga smo htjeli sanirati neophodno je bilo da ga se sruši i krene od temelja – rekao je Penava.
Dodao je i kako je stanje s skloništima prilično loše u Vukovaru kao i da je u svemu tome nejasna zakonska regulativa. Za sam grad Vukovar kazao je kako je situacija loša jer više nema skloništa, Ukazao je na mogućnost da se podrumi u lesnim brdima iskoriste kao nekakva vrsta skloništa.
Kada je riječ o gradskoj četvrti Borovo naselje tu je situacija bolja ali opet daleko od dobre. Koliko je se o skloništima vodilo računa Penava je ukazao i na slučaj najvećeg skloništa u Borovu naselju gdje je preko jednoga od ulaza skloništa napravljen asfalt!!! Nije se niti prilikom obnove stambenih zgrada previše vodilo računa o tome nego su skloništa ostavljena po strani. Što je još interesantnije vlasnici skloništa su postali stanari tako da danas se u velikom broju slučajeva niti ne zna tko ima ključeve istih kao niti u kakvom su ta skloništa stanju.
Nekadašnji pročelnik Ureda za upravljanje u hitnim situacijama Grada Zagreba Pavle Kalinić tvrdi kako je situacija s skloništima u Hrvatskoj generalno loša, odnosno kako su ona bila u relativno dobrom stanju do 1995. godine poslije čega ta ista skloništa više nikoga nisu interesirala.
Prema njegovim riječima takvo stanje je odgovaralo pojedinim moćnicima i građevinskom lobiju jer je na taj način pojeftinjena gradnja. Dodaje kako su na tim mjestima izgrađene podzemne garaže i slični objekti kao i da je u međuvremenu donesen i Zakon o civilnoj zaštiti u kojem se skloništa uopće ne spominju te se prestalo s njihovom izgradnjom. Prema riječima Kalinića kod skloništa za ljude ključna je ventilacija s filterima ali i pričuve vode i hrane. Tvrdi kako se za ljude treba osigurati dovoljno mjesta da imaju gdje leći i s čim se pokriti, moraju postojati kemijski wc-i…
- Nažalost, ne vođenje računa o ovome je dovelo do toga da se građani Hrvatske, u slučaju ugroze, nemaju gdje skloniti. Građani bi u slučaju ugroze bili prepušteni improvizaciji. Uz to Hrvatska uopće nema protokole za ovakve situacije pri čemu vlast nije zainteresirana za ovakve teme – rekao je Kalinić.
