– Prije nekoliko godina, kada sam bila zaposlena u Preventu i imala stalnu plaću, mogli smo na ljetovanje na more. Iako je plaća bila mala, 50 kuna je bilo dosta za jedan ručak. Sada za 50 kuna ne možete ništa – kaže Vlatka Piščak (35), koja je nakon što je ostala bez posla u travnju prošle godine kao tekstilna tehničarka otvorila obrt “Popravci i prepravci odjeće”.
Ljudi nemaju novaca
– Tada je ipak bilo lakše. Suprug je prijevoznik, on mi je i jamac za kredit, sama ga ne bih mogla otplaćivati. Bila sam na burzi i kada sam otvarala obrt, burza mi je dala poticaj. No i onda su ga već rezali pa sam umjesto 30.000, koliko sam očekivala, dobila 15.000 – kaže Vlatka. Da se rezovi i nepopularne mjere osjećaju i da se sve teže živi, uvjerava se svaki dan:
– Imam dosta posla jer ljudi nemaju novca i ne kupuju nove stvari već staru odjeću nose na popravke, no radim gotovo badava jer moram maksimalno sniziti cijene. Teško pokrivam mjesečna davanja, razmišljam i o zatvaranju obrta jer neću dugo moći ovako. Sve vladine mjere i rezovi neće pomoći, ako se ne pokrene gospodarstvo i proizvodnja. Nadam se da će ipak doći bolja vremena – kaže Vlatka.
Kupe ljudi jabuku-dvije
Snježana Lonjak s praznim je gajbama odlazila s osječke tržnice prije pet godina, kada je počela prodavati jabuke. Kada danas zatvara štand, gajbe su gotovo pune.
– Kupe ljudi po jednu ili dvije jabuke i takvih je sve više – sliježe ona ramenima. Suprug s kojim je pokrenula posao u međuvremenu je preminuo, a s njom žive i dva sina. Stariji, 30-godišnjak, radi za minimalac, njegov 27-godišnji brat je bez posla.
– Studirao je dvije godine, a napustio je fakultet kada je otac umro. Posao traži još od škole – kaže Snježana. Drugi bi se sin, dodaje, odavno skrasio s djevojkom, samo da imaju gdje. Snježanina zarada s tržnice jedva im pokrije režije i hranu. Prije pet godina uspijevali su nešto i uštedjeti.
– Troškovi života i režije dvostruko su nam veći. Na more idemo jer imamo besplatan smještaj kod rodbine, inače si to ne bismo mogli priuštiti – nastavlja. A naporno radi kao i prvoga dana na tržnici. Ustaje u četiri ujutro, autobusom iz prigradskog naselja Josipovca dolazi na radno mjesto, a kući stiže 12 sati kasnije. Isto je i ljeti i zimi.
– Vratim se nekad i praznih džepova – zaključuje.
>> Otkrivamo koliko su Hrvati spremni na odricanja za spas države!
