Sic transit gloria mundi. Tako prolazi slava svijeta. U parafrazi sadašnjeg trebalo bi zvučati: tako se raspada iluzija o vremenu obilja. Možete i sami vidjeti, opipati. Samo treba otići u neki trgovački centar na periferiji. Ovi u gradu još se nekako drže, premda kašljucaju i premda se u njima osjeti dah ocvale ispraznosti koji je svetkovinu kupnje kao luksuza i potvrde imanja sveo na bazičnu socijalnost nužde preživljavanja. Jednostavnije, centri se prazne progresijom kojom se stvaran život ne-imanja propinje u našoj svijesti.
Bio sam proteklog vikenda u trgovačkom centru izvan grada. Više sam to zamislio kao izlet: lagodna vožnja, još laganija šetnja i kava u ne prevelikoj gužvi. Ali i ne na poprištu nesreće. Sve se izjalovilo. Jer dočekao me prizor i duh totalnog rasapa svega što nam je kapitalizam protekla tri desetljeća nudio kao svoju bit: kupujte do iznemoglosti, a kada potrošite sve novce i sve ideje, kupujte još jer dajemo na odgodu, rate, kartice sve ono što vam ne treba, a što morate imati. U prvi mah nisam bio siguran radi li išta uopće. Obitelj s vrećicama koja me krajcala na ulasku uvjerila me da se ovdje još pazari pa sam i ja ušao.
Otvori KEKS Pay
