Rijetke su pjesničke promocije na kojima se traži stolac više. Jedna takva zbila se prošlog tjedna u gostoljubivoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u srcu Zagreba u kojoj se održava barem svaka druga knjiška promocija u Zagrebu.
Među brojnim posjetiteljima te svečanosti na kojoj su govorila čak dva akademika, Nikica Petrak i Tonko Maroević, ali i kandidat za člana suradnika HAZU Cvjetko Milanja, našao se i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Nije sjeo u prvi, nego u drugi red pokraj uglednog Ševka Omerbašića, koji je nekad bio zagrebački muftija. Bandić je političar koji povazdan jurca po Zagrebu i okolici. Posjećuje na desetke događaja, pa se često na nekoj priredbi zadrži desetak, petnaestak minuta i odjuri dalje, u politički maraton bez kraja i početka. Pa ipak, ovog je četvrtka u Ogrizoviću strpljivo i smjerno, bez vidljivih znakova nervoze, sjedio punih sat i pol, slušajući na mahove i zakučasta izlaganja o pjesničkoj zbirci Ervina Jahića „Nemjesto“.
Nije tipkao po mobitelu, nije se vrtio po stolcu, samo je iz novčanika izvukao nekoliko stotina kuna kako bi kupio očito nekoliko primjeraka zbirke o kojoj su, uz akademike i mogućeg člana suradnika Akademije, govorili i urednik knjige Ivan Herceg, ali i Ervin Jahić, čovjek koji je na čelu ekipe koja je proteklih godina napravila najviše za populariziranje hrvatske poezije.
Jer, Jahić je i glavni urednik odličnog časopisa Poezija (koji je lani gotovo ostao bez državne potpore za izlaženje), ali i prestižne biblioteke Poezije koju redovito objavljuje Hrvatsko društvo pisaca. Jahić je i antologičar, i to hrvatske i bošnjačke poezije, a potrudio se da se jedna antologija suvremene hrvatske poezije objavi i na engleskom jeziku. U svojoj šestoj zbirci poezije „Nemjesto“ Jahić je ispisao podosta iznimno osobnih pjesama u kojima nije niti pokušavao sakriti emocije.
O tome dovoljno govori i činjenica da je zbirku posvetio „Sjeni moga oca, neka je rahmet njegovoj dobroj duši“. Napisao je Ervin i prekrasnu pjesmu „Rebro“ posvećenu našoj pokojnoj kolegici Ani Lendvaj.
„Milostivi Bože, nikako grubo s Anom ne daj da postupe“, piše Ervin prisjećajući se kako ga je Ana nahranila ribom dok je još bio dječarac. Još je netko hranio ljude ribom, ali to je jedna druga tema.
No, među pjesmama s posvetama, ima i zanimljiva pjesma nazvana „Posljednjem hrvatskom sultanu umjesto pisma“ posvećena Milanu na čijem kraju stoji pomalo tajanstveni stih „Kičmu popravljaju samo oni što kičmu imaju“. Netipična je to pjesma političkom (i kontroverznom) moćniku, neobičan pjesnički portret jednog gradonačelnika koji ljude ipak gleda u oči, ali i autoportret krhkog pjesnika koji je zbirku „Nemjesto“ završio pjesmom sa samo jednim stihom „Znam da pao nisam“.
eto ispašta svoj grijeh što nije čitao obveznu lektiru kad je trebao nego u remetincu ( po njegovoj izjavi ). vjerojatno je zato i kupio nekoliko knjigic akako bi ubio vrijeme kod sljedećeg posjeta remetincu. miki ipak si ti legenda gluposti i populizma s ugrađenim genom preživljavanja u svim uvjetima.