Znalo se da je general Petar Stipetić u hrvatskoj javnosti poštovan, no koliki je bio njegov ugled, najbolje se vidjelo kada je objavljena tužna vijest da je preminuo. U “okrugloj” godini, 2015., kada se u Hrvatskoj obilježavalo nekoliko važnih ratnih obljetnica, Stipetić je u čak dva intervjua Večernjem listu otkrio mnoge ne toliko znane detalje. U njima se uvijek zalagao i za jačanje i čuvanje HV-a.
Spremnih 10.000 vojnika
Objasnio je i situaciju na istoku RH u trenutku pokretanja Oluje. Otkrio je da smo tada tamo imali “nešto više od 50 tisuća vojnika. Znači, nisu to bile male snage. Bili smo dovoljno jaki i spremni da se odupremo i jačim napadima s istoka. Moja je procjena bila da tim snagama možemo desetak dana braniti istočnu Slavoniju”.
A dalje? “Prema planu Oluje, kad se oslobode sektori Sjever i Jug, sve elitne postrojbe, posebno gardijske brigade, trebale su biti prebačene u istočnu Slavoniju, plus dio pričuvnih brigada, te da onda žestoko udarimo i razbijemo protivničke snage na istoku Hrvatske. Takav je bio plan. I sada kažem, sreća je što se taj plan nije realizirao, jer bi bilo velikih žrtava”.
A koliki bi gubici bili?
“Po nekoliko tisuća vojnika sa svake strane. Bili bi to izravni sukobi u ravnici, nepovoljan teren, nadmoć u ljudstvu odigrala bi svoje, no bilo bi to nešto slično Srijemskom frontu 1945.”
Želio je general objasniti i tvrdnje da se zapovjednik snaga pobunjenih Srba pukovnik Čedomir Bulat s vojskom izvukao na čelo izbjegličke kolone i ostavio svoj narod?
“To nije točno. U izbjegličkoj koloni bilo je oko 25 tisuća ljudi, od čega 5-6 tisuća vojnika. Nakon što nisam uspio privoljeti te ljude u Topuskom, da ostanu na svojim ognjištima, došli su mi srpski predstavnici s idejom da sami drže red u izbjegličkoj koloni i za to tražili 50 pištolja. Odobrio sam im 100 pištolja, svi njihovi oficiri zadržali su osobno naoružanje jer sam smatrao da treba poštovati vojnički kodeks.
I onda su oni sami organizirali red. Čedo Bulat bio je ponosan; odbio je moju ponudu da ga osobno zbrinem u svom automobilu i da se presvuku u civilnu odjeću kako bi smanjili opasnost od incidenta tijekom izvlačenja. ‘Ne, ne. Ja idem sa svojim narodom’, odgovorio mi je. I danas sam sretan što je to izvlačenje prošlo bez ijednog ozbiljnijeg incidenta”, objasnio je Stipetić.
Upitan o tome da naši ljudi misle da smo ulaskom u NATO za sva vremena riješili problem sigurnosti, Stipetić je odgovorio da je “i Grčka je bila u NATO-u pa su Turci podijelili Cipar. Iz mog iskustva, to da imamo jamstvo NATO-a priče su lijepe za uši, ali opasne za državu.
Kad odbijemo vojnu ‘administraciju’, pod oružjem imamo 15.000 vojnika. Trećina od njih uvijek je na nekim drugim zadaćama, dakle spremnih je – 10.000. Ja sam vojnik i znam da je to premalo, no nisam ekonomist, njihov je posao da riješe kako naći novca”, odgovarao je.
Kom obojci, kom opanci
Bio je general s 5 zvjezdica, pa je dobio i najvišu mirovinu, a ona i nije bila dostatna.
“Kao stožerni general, a taj sam čin dobio za zasluge u ratu, nemam ni 8000 kuna. Dok platim režije za stan u Zagrebu, ode 2500 kn. Platim nešto poreza za ovu vikendicu, godišnja davanja za automobil, dodam troškove života i dolazim u situaciju da bismo moja supruga, koja nije bila zaposlena, i ja – da nemamo kćer – bili siromasi”, govorio je. Upozoravao je pak da jednim okom uvijek moramo gledati na Beograd. Komentirao je i to što su oni za Oluju proglasili dan žalosti.
“Mogu oni proglasiti što hoće. Mogu i plakati, kao što to Aleksandar Vučić kaže. Pa neka plaču. Oni su pet godina pod okupacijom držali dio RH, a te krajeve vratili smo u veličanstvenoj, vojnički čistoj operaciji i sad ‘kom obojci, kom opanci”’ Tko želi plakati, neka plače, a tko želi slaviti, neka slavi”, govorio je general.
General Petar Stipetić je istinska ljudina i čestiti ćovik u usporedbi sa svojim kolegama osuđenim robijasima za ratne zločine i udružene zlocinacke pothvate.