U ovih prvih sedam dana novoj vladi posvećeno je more tekstova, govora, analiza, emocija, argumenata i “argumenata”, ali, zanimljivo, uglavnom oko stvari koje nemaju veze sa samodeklariranim meritumom ove vlasti, a to su reforme.
Protekli tjedan nismo čuli gotovo ništa o smanjenju broja općina i županija, kresanju administracije, olakšavanju poslovanja i investiranja, gospodarskoj strategiji, monetarnoj politici, reformi zdravstva, već je javnosti, svjesno ili ne, zapala ideološka kost kojom se silno zabavlja. Umjesto očekivanog startnog skeniranja i rešetanja novih ministara gospodarstva, financija, uprave, pravosuđa, zdravstva, dakle sektora od kojih se očekuju ključne reforme, ili propitivanja ljudi koji će nam voditi vanjske i unutarnje poslove, u trenutku kad se EU raspala po pitanju migranata, s kojima pravi problem tek slijedi sa završetkom zime, glavne zvijezde su ministar kulture i branitelja. Zanimljivo je da su i njihovi prethodnici izazivali puno pozornosti. Branitelji i kultura su i dalje ostali vruće teme, samo što više nije Predrag nego Mijo i nije Zlatar nego Zlatko.
Ministar Hasanbegović našao se na tapeti “poštene inteligencije”, navodno jer je oskvrnuo tabu “antifašizma”, prokazujući ga kao krinku za jugoslavenski, komunistički totalitarizam, a stvarno jer će izgleda konačno zatvoriti pipe vječno pretplaćenim sisačima proračunskih sredstava i uvesti transparentnije i jasnim kriterijima vođeno financiranje kulturnih sadržaja, što neke peče kao da se najavljuju rasni zakoni ili otvaranje konc-logora. Netrpeljivost “poštene inteligencije” prema novom ministru s kojim ne želi imati nikakvu komunikaciju i za kojeg kaže da je ne može predstavljati, podsjeća na odnos branitelja prema bivšem ministru Matiću. Možda bi sad lijevi kulturnjaci trebali podići šator ispred Ministarstva kulture i kampirati tamo sve dok Hasanbegoviću ne vide leđa. Ali, za razliku od Matića protiv kojeg su bile sve braniteljske udruge, i koji nije mogao pronaći kontrabranitelje, ovdje se već javlja kontrakultura. Novi ministar ima potporu jednog od dva novinarska društva, jednog od dva društva književnika, polovice civilne scene... Ostaje vidjeti hoće li slijediti “antifašistički” obrazac mi – oni, prema naputku Zdenka Duke koji je na primjedbe kako se sredstva daju samo lijevo-liberalnim medijima rekao – kad vaši dođu na vlast, dobit ćete vi, ili će napraviti dugoročno vrijedan posao uspostavljanja kriterija i stvarnog promicanja pluralizma.
Umjesto na istraživanje onoga što nova vlada zaista namjerava raditi, jako puno vremena potrošilo se na analizu lupetanja, tj. na par izjava aktera nove vlasti izvaljenih jednokratno i usputno kako bi se impresionirala publika. Prva je “provala” ministra Crnoje o “registru izdajnika”, za koji nije objasnio što je, kako se utvrđuje izdajnička kvalifikacija i zašto se takvima ne bavi pravosuđe, već bi se vodio registar kao da su u pitanju dobrovoljni darivatelji. Čini se da napuhavanjem takvih ćoraka samo razvodnjava priču o lustraciji, vrlo jasnom mehanizmu uklanjanja s javnih funkcija osoba koje su bile dio represivnog aparata bivšeg sustava. Za provalu o registru izdajnika “Platforma: daj pare” i ostale nekadašnje provladine udruge uhvatili su se kao za zadnju moralnu slamku spasa, što je kulminiralo patetičnom gestom samoprijavljivanja u izdajnike, naravno bez ikakvog rizika, pa se akcija svodi na internetsku farsu, poput pokušaja mijenjanja svijeta lajkanjem na Facebooku. Potrčali su se svi prijaviti na popis, kao da će im izmaknuti partizanska spomenica.
U ljudima očito postoji neka duboka birokratska potreba za redom, popisivanjem, klasificiranjem. Godinama se kao najveći problem u državi tražilo objavljivanje registra branitelja, sugerirajući da ih je mnoštvo lažnih, a na kraju se, nakon objavljivanja, nije dogodilo ništa. Hoćemo li uskoro dobiti i lažne izdajnike? Naime, drugi popis u istom tjednu, s uglavnom istim imenima, nanizan je protiv novog ministra kulture. Bit će zanimljivo vidjeti tko će od potpisnika peticije uskoro kolaborirati s novom vlašću, jer se neka novinarsko/književna do jučer istaknuta “antifašistička” pera već ulizuju novom ministru. Demokratsko je pravo ljudi da iskažu svoje mišljenje, pa i peticijom, ali dirljiva je vjera da nekome danas išta znači i ima bilo kakvu političku težinu potpisati se za bilo što. To je u biti standardna mailing lista, uglavnom se isti ljudi uvijek potpisuju za cijeli niz akcija iz lijevog kulturno-političkog spektra.
Druga, puno ozbiljnija teza je Karamarkova izjava o izbornoj krađi izrečena na skupu HDZ-a u Imotskom. Stvar ne smije proći bez posljedica, ili će DORH utvrditi nepravilnosti, a ondaćje SDP, i njegov APIS, imati problema, ili će se pokazati da je sve čisto, a onda Karamarku ostaje težak politički uteg neodgovornog lupanja o krajnje ozbiljnim stvarima. Konkretan problem nove vlasti je slučaj ministra Crnoje i njegove prijave prebivališta, što, ostavivši po strani lijevu medijsku hajku, ostavlja loš dojam u javnosti.
Riječ, da ne kažem floskula, tjedna je ipak “antifašizam”. Ne možeš se deklarirati npr. da si istodobno protufašist i antiantifašist, jer sve osim komunističkog totalitarnog poimanja antifašizma kod nas je fašizam. Tako ti uzalud što si protufašist, ako si antikomunist. Stipe Mesić je svojedobno mogao hvaliti NDH a da mu antifašizam ostane neokrnjen, jer je u klubu “antifašista”, pa može davati i profašističke izjave. Onaj tko nije “antifašist”, čak i ako eksplicitno kaže da je antifašist, fašist je, samo ako se usudi reći da je antikomunist.
Moglo se ovaj tjedan čuti i da je današnja demokratska Hrvatska stvorena “antifašizmom” u II. svjetskom ratu, a Tuđman i branitelji su u zadnjem ratu onda nepotrebno komplicirali, jer je to ionako bio dogovoreni rat. No, to povlači čitav niz apsurda. Je li se Tito borio za demokratsku Hrvatsku ili za komunističku Jugoslaviju? Protiv koga se borila Hrvatska vojska u Domovinskom ratu? Je li JNA sljednica Titove vojske? Je li se onda Hrvatska vojska borila protiv “četnika”, kako se uobičajilo nazivati drugu stranu, ili protiv “partizana”? Ili možda protiv “antifašista”, jer nakon rehabilitacije četnika u Srbiji, “antifašizam” je zajednički nazivnik za JNA i paravojne postrojbe, mahom s četničkom ikonografijom? Zna li se ijedan slučaj da su hrvatski vojnici nosili “antifašistička” obilježja i postoji li ijedna snimka na kojoj su pjevali partizanske pjesme? I zašto optikom pretprošlog rata promatrati Domovinski, a ne obratno? Bi li mnogi koji su, uglavnom spletom okolnosti, prije 75 godina završili na suprotstavljenim stranama, da su rođeni u vrijeme Domovinskog rata, dakle svojih unuka, bili na istoj strani? Sve su to apsurdi koji nastaju kad se apsolutiziraju kategorije koje su vezane za kontekst u kojem su se odvijale.
Daleko sam od vulgarnomarksističkog poimanja čovjeka kao ekonomskog bića i teze da su materijalna pitanja najvažnija. Čovjek je primarno biće kulture, potrage za smislom, identitetom, a ne radno biće ili potrošač, što opet potvrđuju i recentne rasprave. Većini ljudi su ideologija i kultura u širem smislu riječi važniji od ekonomskih pitanja. Nisam nikoga vidio da se u birtiji svađa oko monetarne politike. Ali problem je što se u ovakvoj situaciji bavimo sporednim, iako ne i nevažnim stvarima. Fokus kao da je namjerno okrenut od stvari koje strukturno, dugoročno mogu promijeniti društvo. Ovo se posebno tiče Mosta, nad kojim visi prošlotjedna optužba Ivana Lovrinovića, zadnjeg prebjega, da se Vlada odrekla reformi.
Puno više me zanima što su razgovarali premijer Orešković, guverner HNB-a Vujčić i ministar financija Marić na ručku s predstavnicima Međunarodnog monetarnog fonda, nego nečije kmečanje zbog skorog odbijanja od državne sise i s tim nejasno povezano pozivanje na simbolički kapital pradjedove zapalosti u pretprošlom ratu. No, većem dijelu javnosti je to sada ionako na trećem mjestu prioriteta javnih tema jer je, nakon čudesne pobjede naše reprezentacije, sad ipak najvažniji rukomet.
Bravo Nino uvijek zanimljivo , konkretno i nadasve poučno .