Novi prosvjedi na francuskim ulicama zbunjuju one koji ne poznaju mentalitet Francuza. Njima su demonstracije nezadovoljstva neka vrsta ulične zabave, koja obično počne u veselju, nastavi u grču, a završi u suzama, ako ne i u krvi. Za Francuze se odavno zna da lako silaze na ulice i da se teško vraćaju. Za druge narode koji fetišiziraju državu pobune mogu izgledati bizarno; Francuzima je prirođeno da brane državu napadajući vlast. Njima, za razliku od Hrvata, recimo, država i vlast nisu isto: vlast prolazi, država ostaje. U toj logici demokracije napadati vlast nije isto što i rušiti državu. Maloljetnim prosvjednicima, koji su okupirali ulice u gradovima koji nešto znače time što imaju gimnazije, ne spočitava se krimen izdaje države, čak i kad ruše i pale državna dobra, sami ili njihovi nepozvani pomagači. Od sukoba s politikom, prosvjednici obično prelaze u obračun s imovinom, podučeni mislima svojih slavnih prethodnika da je privatno vlasništvo krađa. Zasad nema pritužbi da su se iz podzemlja na ulicama opet pojavili Robini Hoodi, i da kradu ukradeno. Sve što bi uzeli nisu vraćali narodu; zadržavali su za sebe, dok im policija ne bi pretresla džepove.
MIRKO GALIĆ
Kada djeca povedu revoluciju – Francuzima je prirođeno da brane državu napadajući vlast
Revolucija maloljetnika nije ni krađa imovine ni obračun s bogatstvom; okrenuta je protiv siromaštva škola i protiv roditelja na vlasti koji više ulažu u oružje nego u znanje. Teško je reći budi li se jedna generacija ili samo sanja da će vratiti stvari na svoje mjesto. Usputno i djeca pokazuju da mogu oponašati odrasle, i žariti i paliti oko sebe
Otvori KEKS Pay
