Zorane Slavniću, dugo ste neopravdano čekali da vas pozovu u reprezentaciju Jugoslavije. Kako ste se sve to vrijeme osjećali?
– Vjerujte mi, kao na žeravici.
A kako se sada osjećate?
– Puno bolje, Žeravica je u Partizanu.
Ova replika sportskog novinara sa Slavnićem, snimljena i objavljena 1973. u kultnoj zabavnoj emisiji Obraz uz obraz koju su vodili Dragan Nikolić i Milena Dravić, možda je bila i unaprijed napisana, ali idealno je ocrtavala iskričavi i lucidni karakter najvećeg šarmera jugoslavenske košarke. Izbornik Ranko Žeravica nije ga vodio na velika natjecanja, inzistirao je na racionalnom pristupu igri, dok je razigravač Crvene zvezde bio majstor vica, varke, nepredvidiv i lucidan. Otvorilo mu se kad je nakon neuspjeha na OI u Münchenu 1972. Žeravicu naslijedio zagrebački stručnjak Mirko Novosel.
Četrdeset godina poslije Zoran Moka Slavnić gost je u najpopularnijoj zabavnoj emisiji u Srbiji – "Veče sa Ivanom Ivanovićem". I u 66. godini još plijeni Slavnićev dječački osmijeh, mladenački stas i brza, oštroumna, a tako duhovita reakcija u razgovoru. Kao nekad na terenu. Vedrinu nije izgubio, mada su neka razočaranja iz trenerske karijere ostavila duboke rane koje ne skriva.
– Znate, playmakeri sazrijevaju između 25. i 27. godine. To vam je sad otprilike Teodosić. Uh, izletjelo mi! Nije zaslužio da ga spomenem, al' nema veze... – bez pardona je bocnuo razigravača Srbije kojeg je kao izbornik 2007. poveo kao debitanta na veliko natjecanje poslije čega ga je Miloš zaboravio.
– U majstorici prvenstva Jugoslavije 1972. s Jugoplastikom, na neutralnom terenu u Ljubljani, publika je vrištala, a ja ništa nisam čuo. Samo tup-tup-tup. Zvuk lopte. Tad sam postao igrač, bar sam ja to tako mislio.
U emisiji je razbio famu da je nadimak Moka dobio po moka torti.
– Nadimak sam dobio po motki koju sam stalno nosio jer smo se stalno tukli. Morao sam biti spreman.
Dijete Dorćola, legenda Beograda, velikan Srbije i trademark Jugoslavije i njezina najboljeg proizvoda – košarke ostao je upamćen i po "odbojci" s Kićanovićem u finalu EP-a u Liegeu 1977., na kraju utakmice protiv SSSR-a.
– Htio sam igrati i glavomet u Moskvi 11 sekundi prije kraja, ali Kića se ozlijedio. Ma, rekao sam: "Sam ću", ali nisu mi dali loptu – otkrio je Ivanoviću Slavnić.
Posebno je ponosan na dominaciju u nestalom klasiku svjetske košarke između Jugoslavije i SSSR-a.
– Do moje generacije gubili smo finala od Sovjeta. Izgubili smo od njih i 1970. kad je Jugoslavija prvi put postala svjetski prvak, ali tada taj poraz nije ništa značio. Na EP-u 1973. izbjegli su nas u finalu, izgubili su od Španjolska polufinale. Dugo smo ih čekali i na kraju dočekali u Beogradu 1975. Imali smo 11-1 protiv SSSR-a kad sam igrao. Bili smo strah i trepet za zemlju koja je imala košarkaša koliko je u to vrijeme Jugoslavija imala stanovnika, oko 20 milijuna.
Osim što je bio prvi koji je igrao odbojku na košarci i koji je zabio koš leđima okrenut košu ("korida od 30 razlike protiv Španjolske u Beogradu"), Slavnić je bio i prvi izbornik samostalne Srbije na velikom natjecanju.
– Jesam, i prvi sam poginuo. Toliko smo kratko ostali na EP-u u Španjolskoj 2007. (tri poraza od Rusije, Grčke i Izraela, op. a.) da nisam stigao raspakirati ni drugu torbu. Dan ispadanja bio mi je najtužniji u životu. Tako tužan nisam bio ni onog dana kad mi je otac umro, a umro je 1971. Nije dočekao ni zrno slave svog sina.
Sletjelo je i tradicionalno pitanje: najbolji igrači i treneri s kojima je radio?
– Postoje tri doajena, barda jugoslavenske košarke: Aco Nikolić, Ranko Žeravica i Mirko Novosel. Kad je Novosel 2007. priman u Kuću slavnih u Springfieldu, imao je pravo povesti dva gosta. Pozvao me da ja budem taj. Pa kud ćeš veće priznanje! Igrači? Ovako, od Kićanovića, Dalipagića i Ćosića ne postoji ništa bolje ikada na ovim prostorima! To su trojica, u postavi nas je pet. Gospodo, ostalu dvojicu vi izaberite...
Glatko je odbio ponudu voditelja da se on nađe u toj postavi.
– Ne, Dražen Petrović i Toni Kukoč.
Obojici velikana, kao i Dinu Rađi, Slavnić je kao mladi trener dao prve seniorske minute, u Šibenki i Jugoplastici.
– Imao sam samo dva sportska idola. Jedan je Dragoslav Šekularac, a drugi Josip Giergia, legenda YU-košarke iz Zadra. Često sam govorio, bez trunke lažne skromnosti, da me sramota kakvu sam ja košarku igrao u odnosu na Giergiju. On je bio atomska bomba, a ja petarda! – ispjevao je Slavnić odu najvećem zadarskom košarkašu uz Krešu Ćosića.
Jedinom vam je uspjelo da budete i igrač i trener i Crvene zvezde i Partizana, kaže voditelj emisije.
– Da, zato me danas nema ni u Zvezdi, ni u Partizanu, hahaha – reternirao je ekspresno Slavnić koji žali što ne radi više kao trener. – Vjerojatno ima boljih. Teško je doći na red kad je konkurencija takva da se upišaš od smijeha.
Posebno ga boli što za njega nema mjesta u Crvenoj zvezdi.
– Trinaest godina traje dominacija Partizana, a nema mjesta za zlatnog olimpijca. Čudno, ali to je danas Srbija...
Na kraju emisije voditelj Ivan Ivanović ispričao se Slavniću što ga nije prije zvao, a zaslužio je biti među prvih deset gostiju.
– Čekaj, čekaj... Prije emisije si rekao među pet! – imao je spreman odgovor Moka.
Bilo je većih igrača, ali većeg šmekera i šarmera od Zorana Slavnića među njima je teško naći.
>>Slavnić: Hrvati, pa ja sam vam stvorio Dražena, Kukoča i Rađu
