Oni nemaju luksuz opustiti se na poslu. Troje Virovitičana na svom radnom mjestu stalno moraju biti na oprezu, a mirovinu će vjerojatno dočekati s profesionalnim oboljenjima.
Osjećam se kao Superman
– Već me sve boli i pijem sve više lijekova pod gablecom – priča Ivan Hajmaši (51), sjekač šuma u Šumariji Virovitica.
– Nakon 27 godina rada tijelo se predaje. Obolio sam na srce, kralježnicu, živce. Od vibracija, vele, stradao mi cijeli organizam – dovikuje Ivan u teškoj radnoj opremi, među kojima je i desetak kilograma teška motorna pila. Dok sigurno siječe označenu bukvu na ‘metrice’, dovikuje da za sjekača opasnost vreba iza svakog lista. Virusi, mišja bolest, mravci i kukci, stršljeni, zalutale grane...
– Moram svaku opasnost predvidjeti. Kao Superman. Smijem se jedino poskliznuti i pasti, za to ne odgovaram, za sve ostalo da. No, volim ovaj posao – kaže Ivan.
Što je za Ivana zalutala grana, za Igora Štefička (24) u ljevaonici RS Metala je neobuzdana kap kipuće taline. Od ponoći do osam ujutro Igor radi za ljevaoničkim kotlom. U zraku je čađa koja se lijepi po odjeći i tijelu. Teže se diše, gotovo je četrdeset stupnjeva u zraku. Buktinje iz peći svakih nekoliko sekundi rasvjetljuju pogon. Igor u rukavicama i opremi pažljivo gura kotao s talinom na 1425 Celzijevih stupnjeva i izlijeva je u obližnji model za odljevak.
– Svake sekunde morate imati oči otvorene, opekline su gadna stvar – kaže Igor, koji nakon svakog izlijevanja taline iz kotla mora uzeti pet minuta “zraka”.
– Zbog para koje nastaju taljenjem mogu nam stradati pluća. Zvuči strašno, ali mogao bih raditi ovdje do mirovine – kaže Igor.
Oboljelima je puno teže
A u bolnici medicinska sestra Neda Dušek svakodnevno radi s nekima od najopasnijih lijekova. Izazivaju trnce na licu, peckanje jezika, ruku. Razbije li joj se bočica antineoplastičnog lijeka, tzv. citostatika, mora osigurati karantenske uvjete. Potencijalne su opasnosti dugoročnog izlaganja lijekovima koje, uz zaštitnu opremu, sama priprema, nastanak malignih tumora i promjene na kromosomima.
– Znam da je ljudima oboljelima od karcinoma koje liječimo puno teže nego meni strahovati od opasnosti. Oprezna sam. Mislim da je važnije pomagati i dijeliti osmijehe drugima nego strepiti od potencijalnih opasnosti. Svako radno mjesto ih ima – skromno kaže sestra Neda.
