Odluka časopisa Cell da je uvrsti na listu 40 najboljih biologa svijeta, koju su nazvali i generacijom budućnosti jer su svi mlađi od 40 godina, Ivu Tolić, našu svjetski poznatu znanstvenicu učinila je pravom medijskom zvijezdom. – Joj, sutra ne mogu, u Rijeci sam cijeli dan, ah, da, preksutra već imam dogovorena dva intervjua i snimanje za televiziju, hmmm, pokušat ću vas negdje ugurati – objašnjavala nam je prije nekoliko dana kada smo s njom pokušavali dogovoriti vrijeme za razgovor. Na dogovoreno mjesto na odsjeku fizike zagrebačkog PMF-a, gdje su je ugostile kolege dok se ne uredi njezina radna soba na Institutu “Ruđer Bošković” gdje je od početka ove godine znanstvena savjetnica, došla je, unatoč kiši i snažnom vjetru, proljetno i veselo obučena. Baš kao što je i sama, jer i kad govori o najozbiljnijim temama, s lica ne skida svoj zarazni osmijeh. Pariškoplava haljina, cipele, torba i mantil prepuni cvijeća, raspuštena kosa i trudnički trbuščić odavali su sretnu ženu koja se poslije petnaestak godina života u četiri različite zemlje i na dva kontinenta vratila kući.
Radit ću na Ruđeru
– Vratila sam se početkom siječnja, ali cijelu ovu godinu imam još uvijek dva radna mjesta – završavam poslove u Dresdenu na Max Planck institutu za molekularnu i staničnu biologiju i genetiku gdje sam bila devet godina. U Dresdenu poslove privodim kraju tako da ću od sljedeće godine biti samo na “Ruđeru” – kaže Iva Tolić. Na pitanje zašto se u vrijeme krize, kad mladi uglavnom traže način da odu iz Hrvatske, ona odlučila vratiti, najprije odgovara smijehom:
– Teško je to objasniti, ali, kratko, presudili su osjećaji. Nakon studija prvo sam krenula u Ameriku, u Boston, gdje sam radila dio svog doktorata na Harvardu, a nakon toga bila na dva postdoktorska usavršavanja – jedno u Kopenhagenu, drugo u Firenci. Nakon toga devet sam godina vodila svoju grupu na Max Planck institutu. Znači, prošla sam četiri države, svašta sam naučila, stekla iskustva i nova poznanstva. I mislim da je bilo dosta, da je 15 godina dovoljno biti vani, nešto naučiti i steći sve što je znanstveniku potrebno. Zaključila sam da je sada pravo vrijeme za povratak.
Priznaje da je značajnu ulogu u njezinom povratku odigrao i jedan Riječanin, kojega jednostavno naziva mužem iako će pred matičara stati sredinom lipnja.
Van je otišla jer se željela usavršavati i napredovati. – Za svakog mladog znanstvenika jako je važno da ode u inozemstvo, možda već u vrijeme fakulteta, a svakako na doktorsko ili postdoktorsko usavršavanje. Rad vani je jako važan za svakog znanstvenika koji želi imati uspješnu znanstvenu karijeru. Tako je u svim zemljama pa čak i u Njemačkoj čiji znanstvenici moraju ići u Ameriku da bi stekli iskustva i uspostavili kontakte – ističe. Iva Tolić u svjetskim znanstvenim krugovima poznata je postala otkrićem vječne mladosti stanice afričkog pivskog kvasca ili, kako se kolokvijalno kaže, eliksira mladosti.
– Stanica afričkog kvasca dijeli se u dvije jednake stanice i naša hipoteza je bila, što se pokazalo točnim, da on neće podlijegati starenju za razliku od našeg pivskog kvasca gdje stanica majka stvara stanicu kćer i majka stari, a kći je mlada... Dokazali smo da afrički kvasac ne stari, da nema usporavanja rasta, diobe, za razliku od europskog kvasca kojem se sve to događa i koji, vjerovali ili ne, starenjem dobiva bore – smije se Iva Tolić. U drugom znanstvenom radu sa svojim timom dokazala je da prilikom podjela stanice afričkog kvasca svaka nova stanica preuzme određenu količinu smeća i da se i dalje može nesmetano dijeliti. To je također, ističe, potpuno novo otkriće. Je li to čovječanstvo približilo otkrivanju čarobnog štapića za zaustavljanje starenja, teško je reći. – Takva istraživanja kao što su naša, a na starenju rade i deseci drugih laboratorija, nužna su da bi se išta moglo napraviti na odgađanju starenja i liječenju bilo kojih bolesti – kaže znanstvenica Tolić nadajući se da će kroz neko vrijeme uspjeti dešifrirati tajnu koja tim stanicama omogućuje da ne stare. – Jednom kad to razumijemo na razini gena i proteina, možda ćemo moći modificirati ljudske stanice nekom vrstom genske terapije kako bismo spriječili bolesti i usporili starenje – zaključuje. Druga njezina preokupacija je mehanizam stanične diobe koji je također povezan sa starenjem. – Diobeno vreteno je kao jedan mali stroj unutar stanice koji za vrijeme diobe mora uhvatiti sve kromosome i podijeliti ih jednako na dvije stanice. Iako deseci laboratorija zadnjih tridesetak godina intenzivno proučavaju taj proces, i dalje se ne zna kako funkcionira. A to je jako važno jer većina lijekova iz kemoterapije djeluje baš na to diobeno vreteno tako da zaustavlja daljnju diobu stanica raka, ali i zdravih. Zato je važno razumjeti taj proces kako bi se mogle razlučiti zdrave stanice od onih koje se dijele nekontrolirano – objašnjava.
Uskoro i beba
Između obveza koje još uvijek ima na Max Planck institutu i “Ruđeru”, tridesetdevetogodišnja Iva Tolić priprema vjenčanje i raduje se dolasku svog prvog djeteta, sina. – Termin mi je 1. kolovoza. Nisam svjesno niti zbog karijere odgađala majčinstvo, jednostavno se tako posložilo. Ili, bolje rečeno, nisam ranije našla pravog muškarca. To je osnovni razlog – priznaje. Supruga je upoznala prije dvije godine u zagrebačkom klubu “Pepermint” i on je dijelom utjecao na njezinu odluku da se vrati kući. – Ali samo dijelom, jer moram reći da je bio jako dobar i podržavao me u traženju posla. Ovaj na Max Plancku mi je bio ograničen na devet godina. To je tako kod njih, kad dobijete posao voditelja grupe, onda je to na devet godina i nakon toga se mora otići kako bi postojao protok ideja i ljudi. Zato sam se prijavila na raznorazna radna mjesta u Europi jer u Ameriku nisam željela. Dobila sam četiri ponude za profesorsko ili ekvivalentno mjesto u Engleskoj, Francuskoj, Italiji i Hrvatskoj. I izabrala Zagreb. Ali muž mi je rekao da izaberem isključivo ono što će biti dobro za moju karijeru, a da će se on prilagoditi. Ali ova istraživanja mogu raditi bilo gdje, a Zagreb volim, tu su moji i njegovi roditelji, tu vidim nas – zaključuje.
>> Zagrepčanka godine je znanstvenica Vernesa Smolčić
Daj mala požuri. Nemam baš puno vremena.