Istraživanje o povezanosti s bliskim ljudima pokazalo poražavajuće podatke: 'Ljudi čeznu da ih se iskreno pita – 'kako si?"

Ma koga briga kako si? Starije generacije prvo pitaju radiš li, gdje radiš, jesi li prijavljen i sl, to je najvažnije pitanje svih pitanja kao da čovjek, čak i ako ne odradi standardnu satnicu negdje svaki dan za plaću, samo sjedi i gleda u jednu točku i kao da je odlaziti svaki dan na klasični posao jedini smisao u nečijem životu, kao da nema i stotine drugih sadržaja, kao i načina za zaradu ako je o njoj riječ; sljedeće je ništa manje važno, a to je jesi li se udala/oženio, jesi li ovo, jesi li ono...Koga još briga kako se stvarno osjećaš, imaš li kakvih problema, nosiš li prevelik teret na svojim leđima, a s rijetkima ga možeš podijeliti, bitno je jesi li u ladici s ostalima ili nisi i jesi li "ispunio društvena očekivanja". I uvijek imajte na umu - rijetko tko vas iskreno nešto pita, to je sve (malo )građanski naučeni način komunikacije, vrlo mali postotak ljudi je iskreno zainteresiran za bližnjega, to su floskule, bitno da se nešto brblja. Mlađe generacije? To je tek drugi svijet, njih samo zanima pogled u zaslon pametnog mobitela i neprekidna prisutnost na društvenim mrežama, što je čak i dobro, barem nikog ne gnjave s tipičnim malograđanskim pitanjima i zadiranjem u privatnost, iako, primjetno je i da među njima postoji stanovit stupanj "indoktriniranosti" i povodljivosti (društvene mreže), no ovisi o kojoj okolini je riječ i još o nekim faktorima, Ako baš moram birati, radije biram mlađu generaciju koja neće dosađivati neumjesnim pitanjima bilo koje vrste.